VIDEO Dan kad je udarac Zvone Bobana odjeknuo jače od gola: 'Opet bih udario tog milicajca...'

Ta nedjelja, 13. svibnja 1990. godine nije bio samo još jedan datum u kalendaru jugoslavenskog nogometnog prvenstva. Tog se dana na Maksimiru trebala odigrati utakmica između Dinama i Crvene zvezde, derbi koji je uvijek nosio poseban naboj. No, umjesto sportskog nadmetanja, dogodilo se nešto što će zauvijek ostati urezano u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda, eksplozija nasilja koja je simbolički označila početak kraja jedne države i nagovijestila krvavi rat. Godišnjica te nikad odigrane utakmice podsjetnik je na dan kada su tribine postale pozornica nacionalnog bunta, a jedan udarac nogom postao legendarni čin otpora.

Pokretanje videa...

01:09

Politička pozornica za kaos

Jugoslavija je u proljeće 1990. bila država na aparatima. Višedesetljetni komunistički režim gubio je tlo pod nogama, a nacionalne tenzije, dugo potiskivane, izbijale su na površinu svom snagom. U Hrvatskoj su samo nekoliko tjedana prije utakmice održani prvi višestranački izbori nakon Drugog svjetskog rata. Uvjerljivu pobjedu odnijela je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s Franjom Tuđmanom na čelu, stranka koja se otvoreno zalagala za hrvatsku samostalnost.

Ta pobjeda izazvala je euforiju među Hrvatima, ali i duboku uznemirenost i nepovjerenje kod dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj te velikosrpskih krugova u Beogradu. Atmosfera je bila nabijena, a sportski tereni, posebice nogometni stadioni, postali su mjesta gdje su se te tenzije najlakše mogle preliti izvan kontrole. Utakmica između Dinama, simbola Zagreba i Hrvatske, i Crvene zvezde, perjanice Beograda i srpstva, u takvim je okolnostima bila više od igre, prilika za demonstraciju nacionalnog ponosa, ali i potencijalno bure baruta.

Dolazak Delija i početak nereda

Da utakmica neće biti obična, bilo je jasno i prije samog početka. U Zagreb je stiglo, prema različitim izvorima, između 1000 i 3000 navijača Crvene zvezde, zloglasnih Delija. Njihov dolazak nije bio samo navijački; bio je to organizirani pohod s jasnim ciljem izazivanja nereda i provokacija. Predvodio ih je Željko Ražnatović Arkan, tada već poznati kriminalac, a kasnije ratni zločinac i vođa paravojnih formacija koje će sijati smrt po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zanimljivo, Arkan je na utakmici bio u ulozi svojevrsnog službenog predstavnika kluba, što je samo potvrđivalo spregu beogradske politike, podzemlja i navijačkih skupina.

Već u jutarnjim satima Delije su počele divljati po Zagrebu. Razbijali su izloge, prevrtali automobile, sukobljavali se s građanima i Dinamovim navijačima. Prema nekim svjedočanstvima, ulicama su odjekivale do tada zabranjene četničke pjesme poput "Od Topole, od Topole ". Kaos se preselio na stadion sat vremena prije utakmice. Smješteni na južnoj tribini, Delije su počele trgati stolice, reklame i uništavati inventar stadiona. Probili su ogradu koja ih je dijelila od gornjeg dijela tribine gdje su bili smješteni domaći gledatelji, simpatizeri Dinama, te ih brutalno napali kamenjem i otkinutim sjedalicama. Zapalili su i hrvatsku zastavu koja je visjela na jarbolu.

Reakcija milicije i odgovor BBB-a

Ono što je posebno šokiralo i razjarilo domaće navijače bila je reakcija, odnosno izostanak reakcije tadašnje milicije. Dok su Delije nesmetano divljale, uništavale stadion i tukle ljude na južnoj tribini, kordoni milicije stajali su pasivno, promatrajući scene nasilja. Neki su kasnije takvo ponašanje objašnjavali navodnim većinskim srpskim sastavom u redovima tadašnje milicije, posebno u specijalnim postrojbama, te njihovom pristranošću.

Vidjevši da milicija ne samo da ne štiti građane i imovinu, već i dopušta divljanje gostujućih navijača, najvatreniji navijači Dinama, Bad Blue Boysi, smješteni na sjevernoj tribini, odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. Ogorčeni pasivnošću organa reda i napadom na sugrađane, srušili su zaštitnu ogradu na sjeveru (za koju su kasnije kružile priče da je bila namjerno oslabljena ili čak prepiljena) i utrčali na travnjak. Njihov cilj bio je doći do južne tribine i sukobiti se s Delijama.

Tek tada je milicija reagirala, ali svom silinom i brutalnošću, isključivo prema Dinamovim navijačima. Koristeći pendreke, suzavac i vodene topove, pokušali su spriječiti BBB-e da dođu do Delija, koji su tada bili zaštićeni kordonom na vrhu južne tribine. Travnjak Maksimira pretvorio se u bojno polje između navijača i milicije. Scene brutalnog premlaćivanja Dinamovih navijača obišle su svijet.

Bobanov skok u legendu

Usred tog kaosa, dok su se igrači Crvene zvezde već povukli u svlačionice, nekoliko Dinamovih igrača ostalo je na terenu. Među njima je bio i kapetan momčadi, tada 21-godišnji Zvonimir Boban. Vidjevši kako milicija brutalno tuče jednog navijača na travnjaku, Boban nije mogao ostati miran. Vikao je na milicajce, pokušavajući zaštititi mladića. Prema kasnijim svjedočenjima i snimkama koje su dugo bile skrivene, jedan od milicajaca, Refik Ahmetović, prvo je udario Bobana pendrekom. Kapetan Dinama nije ustuknuo. Uzeo je zalet i legendarnim skokom, udarcem nogom, pogodio Ahmetovića koji je pao na tlo.

Taj trenutak postao je ikonski. Bobanov udarac milicajcu doživljen je kao čin prkosa represivnom sustavu, kao simbol otpora Hrvata protiv nepravde i velikosrpske agresije koja se nazirala. Sam Boban kasnije je objasnio svoj postupak:

- Mogu samo reći da sam reagirao na jednu veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostati miran. Sjećam se toga s ponosom. Tada sam riskirao karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici.

Na OŠ u Sesvetama murali posvećeni Dinamovim kapetanima Zajecu i Kranjčaru | Foto: Igor Soban/PIXSELL - ilustrativna fotografija

Zbog tog čina, Boban je suspendiran od strane Jugoslavenskog nogometnog saveza na šest mjeseci (kazna je kasnije smanjena), zbog čega je propustio Svjetsko prvenstvo u Italiji iste godine. No u očima hrvatskog naroda postao je heroj. Ove godine obljetnicu čeka kao de facto predsjednik uprave plavog kluba, s mandatom koji stupa na snagu 1. lipnja, i dodatno nabijenim emocijama.

Priča iz drugog kuta: Milicajac Ahmetović i strah u svlačionici

Milicajac Refik Ahmetović, Bošnjak po nacionalnosti, kasnije je u intervjuima iznio svoju stranu priče. Tvrdio je da ga je Boban napao na radnom mjestu dok je pokušavao smiriti situaciju te da je cijeli događaj bio "režiran". Ispričao je i šokantan detalj koji ledi krv u žilama:

- Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da mu pucam u leđa. Da ga ubijem. Ja to nisam učinio.

Kazao je kako ga je od daljnjeg sukoba spasio tadašnji Dinamov trener Josip Kuže, odvukavši Bobana prema svlačionici.

Ahmetović je također ispričao bizarnu priču o jednom svom kolegi, policajcu srpske nacionalnosti iz Knina, Stevanu Todoroviću. Prema Ahmetovićevim riječima, Todorović se tijekom nereda toliko uplašio da se zaključao u svlačionicu i držao uperen pištolj prema vratima, spreman pucati na svakoga tko pokuša ući. Ova epizoda, iako manje poznata, dodatno ilustrira opći kaos, strah i raspad sustava koji su vladali tog dana na Maksimiru.

Odjek i nasljeđe Maksimira 1990.

Utakmica, naravno, nikada nije odigrana. Kasnije je registrirana službenim rezultatom 3-0 za Crvenu zvezdu. Bilanca nereda bila je zastrašujuća: prema službenim izvješćima, ozlijeđeno je 79 milicajaca i 59 gledatelja, iako neki izvori navode i veće brojke. Srećom, nije bilo poginulih. Nasilje se s travnjaka prelilo i na ulice oko stadiona i trajalo je satima.

Događaji od 13. svibnja 1990. odjeknuli su svijetom. Američka televizijska kuća CNN uvrstila je neodigrani derbi među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet, smjestivši ga na četvrto mjesto. Za mnoge Hrvate, a posebno za Bad Blue Boyse, taj dan predstavlja neslužbeni početak Domovinskog rata. Iako je rat formalno počeo više od godinu dana kasnije, maksimirski događaji bili su jasna najava onoga što slijedi.

Bio je to dan kada je hrvatski narod, kroz svoje najvatrenije navijače i hrabrog kapetana, pokazao da više neće trpjeti nepravdu i da je spreman boriti se za svoju slobodu. Mnogi od tih mladića s tribina kasnije su odjenuli uniforme Hrvatske vojske i policije te položili živote na oltar domovine. Kako je rekao legendarni Zlatko Cico Kranjčar:

- Taj 13. svibnja dio je točke na i generacije 1990. koja je u sebi nosila revolt, a protiv tadašnjeg režima. Toga dana dala je poticaj stvaranju hrvatske države.

Trideset i pet godina kasnije, sjećanje na nikad odigranu utakmicu na Maksimiru ne blijedi. Ostaje kao trajni simbol otpora, prkosa i trenutka kada je sport prestao biti samo igra, a stadion postao poprište rađanja jedne nacije spremne na obranu svoje slobode. Udarac Zvonimira Bobana postao je više od sportskog incidenta; postao je dio nacionalne mitologije, podsjetnik na hrabrost u suočavanju s nepravdom i uvod u teška, ali slavna vremena koja su oblikovala modernu Hrvatsku.