Zoran Primorac: London 2012.? Nije to nemoguće...

Razočaran sam, imao sam šansu, posebno u četvrtom setu, a ipak sam izgubio. I to od protivnika koji mi odgovara, s kojim volim igrati, govorio je Zoran Primorac nakon "veteranskog okršaja" u četvrtfinalu olimpijskog turnira. Primorca, kojem je 39, pobijedio je Persson, još tri godine stariji od našeg stolnotenisača. Prvi set pripao je Zokiju, sljedećih četiri Šveđaninu.
- Sve bi bilo drugačije da samo uspio zadržati razinu iz prvog seta. No kasnije je postao agresivniji, dobro se branio i teško sam dolazio do lakih poena - kaže Primorac i opet se prisjeća tog ključnog četvrtog seta.
- Nadoknadio sam 8-10, došao do 11-10 i morao sam uzeti taj poen. No odigrao je odlično i nakon 1-3 se bilo jako teško vratiti.
Zokiju Primorcu su Igre u Pekingu već šest u karijeri. Počeo je u Seulu 1988., uzeo srebro u paru s Lupulescuom, ali pojedinačno nikada nije otišao dalje. Ni u najboljim danima nije mogao dalje od osmine finala.
- Istina je da sam u Seulu uzeo medalju, ali ovdje sam se naigrao više nego na bilo kojim Igrama. Osjećao sam se sjajno, kako već dugo nisam. Ovdje u Kini stolni tenis ima kultni status i paze na nas kao na bogove. A bio sam i rasterećen, bez ikakvog pritiska - žali Zoki za propuštenom prilikom. No možda će imati još jednu, njemu nije dosta...
- London 2012.? Možda, ali rano je još za neke planove. Treba se prvo odmoriti, ali i imati na umu da su Perssonu 42 godine, a meni bi tamo bile 43. A čovjek je ovdje u polufinalu - kaže Primorac.
No više od poraza Primorca je razočarala - publika. Za njega su navijala, brojkom i slovom, trojica!
- Time sam stvarno razočaran više nego porazom, jako me pogodilo... Pa nisu valjda u Pekingu samo tri Hrvata? Ako je Šveđana moglo biti 200, ako su oni mogli napraviti atmosferu kao da se igra u Švedskoj, valjda sam i ja zaslužio pomoć publike. A trebala mi je, posebno u nekim kriznim trenucima - tužno je završio Zoki.