Zvone zvona našeg Ante: Rebić je u svojoj župi sredio kapelicu

Godinu dana je prošlo od utakmice Hrvatske i Argentine na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Godinu dana od, gotovo povijesnog, gola Ante Rebića, spektakularnog poluvoleja kojim je “načeo” Mesija i društvo.

Tog dana, ako već nisu ranije, Vinjani Donji su došli na svjetsku mapu nogometa. U euforiji pobjede nad “Gaučosima”, ali i kasnijem uspjehu nogometaša, niz Rebića stranu, kako se zove predio gdje je, normalno, i obiteljska kuća Rebićevih, postavljeni su panoi s Antom u dresu reprezentacije. A tu su i danas.

Kažu nam mještani kako turisti, zaljubljenici u nogomet, zastaju pored te udaraju - selfije! I nama je jedna manja skupina “pobjegla”, dok smo se zaustavili ne bi li ih priupitali o toj neobičnoj fascinaciji, auto njemačkih registracija već je odjurio dalje. Ante i spomenik Mercedesu, gotovo da postaju poznatije “znamenitosti” Imotskog od Modrog jezera...

- Ništa neobično. Znaju stati pored njihove kuće pa je slikavaju s ceste - ponosan je jedan naš sugovornik na Antu koji je postao prava ikona, iako ništa nije promijenio u svom ponašanju u Vinjanima i Imotskom, gdje dolazi kad god nema obaveze u klubu ili reprezentaciji. Prije nekoliko dana bio je s ekipom na pizzi u “Lučici”, restoranu uz teren NK Vinjana, omiljenom okupljalištu još dok je bio nebrušeni dijamant.

- Nije ga promijenila slava ni novac. Uvijek isti - ne želi puno odavati Stipe iz “Lučice”, no i on se zadovoljno smješka. Takav je bio i ostao Ante Rebić i nakon transfera u Fiorentinu pa je i kao član Eintrachta jednako samozatajan. No, gol Argentini je ipak nešto posebno.

Mještani znaju napamet

- Kad se samo sjetim da ga je trebao zamijeniti, Ante mahao klupi, a onda dao sve u taj presing - ne trebaju pomoć YouTubea u Vinjanima, svi znaju točno u minutu što se događalo u Njižnij Novgorodu prije točno godinu dana.

- Svi smo zajedno gledali utakmicu, prvo poluvrijeme je djelovalo kao da će Antu isključiti, zbog grubosti. Ali znam ga: jednostavno je morao pokazati prgavim Argentincima da se i mi možemo “staviti”, a i sudac je bio svjestan da je suparnicima previše dopuštao pa me nije bilo strah. A u drugo poluvrijeme kao da je ušao drugi, smireni Ante. I to je trebalo prepoznati, pustiti ga da odigra tih desetak minuta, istrči presing na Caballera, prisili ga na grešku i onda onako zabije - posebno je sretan Antinim uspjehom Branislav Škeva Mićo, dugogodišnji direktor NK Vinjana, gdje je “Pit bull iz Vinjana” ponikao.

- Na dočeku kojeg smo organizirali u jedan dan bilo je 15 tisuća ljudi, to je bila teška ekstaza. Ante je predobar momak, nadasve pošten i kad god dođe kući, uvijek je u gužvi, hoće svima učiniti... Nama je u klubu prije nekoliko mjeseci poklonio 60 lopti, pola “četvorki”, pola “petica”, markere i opremu, a ne mogu vam opisati koliko to znači našoj djeci. Mi smo mali klub, nemamo iluzija, mi živimo za igrače poput Bušića, Majstorovića, Radeljića i naravno Ante Rebića koji ovdje naprave prve sportske, nogometne korake. Presretni smo kad netko od njih napravi takvu karijeru pa Anti mogu poželjeti samo zdravlja i sreće u životu - dok pričamo s Mićom doznajemo koliko je njegov uspjeh odjeknuo u svijetu.

- U SAD-u imam rodbinu, i nakon Svjetskog prvenstva jedan od njih, Amerikanac, čitao je na portalima o Anti i Vinjanima. I onda je on krenuo s kampanjom, pokazivao je njihovim klubovima gdje financije nisu problem, kako je moguće da se stvori takav igrač u sredini gdje se gotovo nema za kopačke. A neću niti govoriti da je nosio hrvatski “kockasti” Rebićev dres i da je svugdje bio prepoznat, da je to bila teška ludnica.

Nedavno su u Vinjanima bili njemački novinari, također radili reportažu o Rebiću. I njima je Mićo rekao svoje razmišljanje o Antinoj karijeri - misli da je prerastao klub iz Frankfurta, da je vrijeme da ode u Atletico ili možda neki klub iz Premier League.

- Nikako u Italiju, njemu jednostavo ne odgovara tamošnje poimanje nogometa. On voli nadigravanje, vic na terenu, a da je tehnički još malo bolji, bio bi kao Ronaldo! - kaže direktor NK Vinjani.

Skromni roditelji

Nitko živ u Vinjanima ne zna ima li Ante curu, ali zanimljivo, svi naši sugovornici posebno su naglasili kako redovito pomaže, ali ne voli o tome govoriti niti dizati ikakvu pompu. Recimo, još prije dvije godine je svojoj župi nabavio zvono za kapelicu Svete Kate kod župnog ureda. Potvrdio nam je to i fra Josip, dvije godine župnik u Vinjanima koji kaže kako nije osobno upoznao Antu, ali zna cijelu obitelj. I oni su, poput većine u Imotskoj krajini “nezahvalni” za medije jer ne žele “iskakati iz paštete”.

Svratili smo do Rebićevih, radi se na okućnici, dočekali su nas gostoljubivo kao i svi (posebno Snoopy, Antin ljubimac pasmine mops) no ništa od bilo kakve izjave. Susjedi su nam pak rekli da ih i dalje čudi toliko zanimanje za Antu, točnije za njegovu obitelj. Posebno je familiju (otac Boško bavi se autoprijevozom, vozi autobus, a majka Neda radi u sudu; za njih kao da se uspjeh i slava, pogotovo ona financijska, nije dogodila) iznenadilo kada su mediji razgovarali s Antinim - djedom!

- Ni mi se ne sjećamo da se igdje objavljivao intervju s, recimo, Mandžukićevim ili Rakitićevim djedom - kažu nam susjedi, redom također bliža ili daljnja Antina rodbina.