Bivši beskućnik: 'Kopao sam po smeću i grizli su me štakori...'

Beskućnici su prije svega ljudi. Uvijek razmišljaj na način da se to svima može dogoditi. Zamisli sebe u toj situaciji. To je skupina koja strašno pati. Ako netko pati, ako mu ne želiš pomoći, dobro, ali nemoj mu odmagati, započinje svoju priču bivši beskućnik Mile Mrvalj (58). U Zagreb je došao prije nepunih osam godina, kao beskućnik iz Sarajeva. Ulica je bila njegova sudbina skoro četiri godine. 

POGLEDAJTE VIDEO:

- Beskućnik sam postao na prokleto lak način na ovim prostorima. Otvorio sam likovnu galeriju jer imam završenu školu primijenjenih umjetnosti. Galerija je bila moj san i podigao sam hipotekarni kredit, stan stavio pod hipoteku. Galerija propala, uzmu ti stan i postaneš beskućnik, priča Mile. Obitelj, kaže, nema. Žena ga je ostavila, a sestra ga nije mogla ili željela razumjeti.

- Nisam imao podršku prijatelja i rodbine, supruge, nisam vidio razumijevanje. Kad izgubiš sve, onda ti se dogodi da te ostave svi. Ostave te prijatelji, rođaci, više nikome ne trebaš. Kada sam postao beskućnik, upoznao sam odmah u Zagrebu beskućnike i pitao ih kako oni žive, kako se oni snalaze, gdje spavaju, gdje se hrane, rekao je Mile. Beskućnici teško hodaju jer mjesecima ne skidaju svoju obuću. Ruševine u kojima spavaju dijele sa štakorima, pa ne smiju skinuti cipele da ih ne bi ugrizli.  Zima mu je, kako kaže, bila pravi pakao.

- Svaku noć sam spavao u ruševini. Svake noći sam unutra ulazio s ogromnim strahom jer ne znaš tko ti je unutra. Zamislite tri i pol godine straha, u tim ruševinama je velika količina štakora i onda moraš spavati u istom onom odijelu u kojem danima hodaš. Moraš spavati i u obući u kojoj inače hodaš i moraš vezati noge najlonom. I sad zamislite kad mjesecima ne skidate obuću. Moja noga je bila natekla, morao sam nositi cipele broj 45. U nekim trenucima sam se znao i napiti. Imao sam potrebe izbaciti to iz sebe. Zimi je pakao, vani je minus 15, a u ruševini je još hladnije zbog propuha. Ujutro se probudim kao kamen. Ne radi ti cirkulacija - govori Mile, koji se i danas sjeća svakog detalja dok je bio beskućnik. 

Danas stanuje u malom zagrebačkom stanu u potkrovlju, a sam plaća stanarinu i režije. 

- Kad sam prvi put ušao u sobu i zaključao za sobom vrata bio sam toliko sretan da sam kupio litru Pelinkovca i dvije kutije cigareta, vratio se u svoju sobu i popio ga cijelog. Napio sam se kao zvijer. Morao sam sve ispustiti iz sebe - rekao je.  

Družeći se beskućnicima, Mile ističe kako se mnogi od njih odaju opijatima te su nerijetko agresivni. Alkoholizam, kaže, za njih je bijeg od stvarnosti dok je agresija obrambeni mehanizam od svijeta. Alkohol i agresija nisu uzrok već posljedica teške životne situacije. 

- Shvatio sam da se želim izvući, rekao sam sebi: 'Bog mi je dao milijune talenata, zar ću završiti negdje u nekoj ruševini ili u nekom jarku'. Nisam se s tim pomirio i krenuo sam u borbu sa samim sobom. Čitav dan sam vodio borbu sa situacijom u kojoj sam se nalazio. To je bila ispravna odluka. Prije svega, moraš imati ogromnu količinu pozitivizma unutar sebe, a teško je to imati kad živiš u ruševini, kad kopaš po smeću - kaže Mrvalj.

Rutina je bila takva da je deset sati dnevno kopao po kantama tražeći plastične boce. Bio bi sretan ako bi pronašao 50 boca u danu. No, bilo je tu i dobrih ljudi koji su mu pomagali. 

- Rođen sam na Badnji dan i pitala me jednom jedna predivna žena gdje ću slaviti Božić pa sam joj usput rekao da mi je i rođendan. Otišla je do bankomata i dala mi 500 kuna. To djelo znači puno - rekao je jedva suzdržavši suze.