Sandra Perković vratila se u Hrvatsku sa Svjetskog atletskog prvenstva u Dohi sa broncom oko vrata. Nekoliko minuta nakon dolaska je izdvojila i za '24 pitanja'. Progovorila je o svojoj karijeri, trenerima i svom idolu
24 PITANJA ZA SANDRU PERKOVIĆ
'Da nisam bacačica diska, bila bih profesorica matematike...'
Mislim da smo trener Edis i ja tim koji pobjeđuje. Zato se nismo razišli. Motivaciju pronalazimo u svakakvim stvarima, ali najviše u ovome, rekla nam je naša bacačica diska Sandra Perković u intervjuu '24 pitanja' pokazujući nam na brončanu medalju koju je nedavno osvojila na Svjetskom prvenstvu u atletici u Dohi. S njom smo porazgovarali o samom prvenstvu, karijeri, ali i o privatnom životu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Atmosfera na stadionu dok sam bacala je bila fantastična. Ponajviše zahvaljujući finalu skoka u vis. Bilo je dobro. Što se tiče leđa koja su me zaboljela, to je moja stara povreda, ali nismo uspjeli obaviti magnet tamo u Kataru. To ćemo riješiti ovdje u Hrvatskoj - rekla nam je Sandra koja nam je otkrila što joj sve prolazi kroz glavu kada se priprema baciti disk.
- Kada se nalazim u krugu zapravo nemam druge misli osim onih kako što bolje izvesti hitac. Što se tiče vikanja kada bacim disk to je nešto što se dogodi samo od sebe, na to ne mogu utjecati. Kada disk ode u mrežu, mislim da to nije zanimljivo ni meni ni navijačima, ali to je čar i dio mene pa morate to prihvatiti - šali se Sandra.
Iako je često okupirana treninzima, zagrijavanjem pa i samim natjecanjem, na mitinzima kaže da stigne pogledati i ostale discipline. Tako kaže da je u Dohi gledala finale bacanja kugle za koje je rekla da je bilo legendarno. Što se tiče ostalih sportova, prati i njih, a posebno one u kojima su Hrvati najjači. Dodala je i kako najviše voli veslače, braću Sinković.
Upitali smo ju i koja medalja te koji miting su joj najdraži.
- Najdraža medalja u karijeri mi je zlatna medalja s Olimpijskih igara u Londonu. To je prva velika medalja koja je napravila od mene ovo što jesam i dan danas idem tim stopama. Najdraži miting mi je definitivno mi je Memorijalni miting Borisa Hanžekovića u Zagrebu. Tu sam opuštena pred domaćom publikom - ističe Sandra.
Koliko voli domaću publiku govori i njena izjava da nikad ne bi mogla natjecati se za neku drugu državu pa čak niti živjeti negdje drugdje osim u Hrvatskoj. Ipak je tu njena najveća inspiracija.
- Mama mi je najveća inspiracija jer je takva kakva je. Veliki je borac i naučila me što cijeniti životu i kako dati sve od sebe. Tako da većeg idola od nje nemam. Imamo i tradiciju dugu već 10 godina, a to je da mi mama donosi medvjedića. To traje od mog prvog natjecanja i od moje prve medalje. Imam 29 godina, a mama mi i dalje kupuje medvjediće - kroz smijeh govori Sandra te otkriva što bi bila da nije atletičarka.
- Da nisam atletičarka bila bih profesorica matematika.
Što se tiče napada na svjetski rekord kaže da je toliko umorna nakon ovakve sezone da ne može niti razmišljati o njemu. Međutim, Sandra je uvijek bila borbena i ne odustaje. U jednom trenutku morala se boriti i za svoj život kada je imala sepsu.
- To što sam se borila za život me nije promijenilo u životu. Ja se borim i dalje, samo ne za život. Nemam ni najgore razdoblje u životu. Sve je to škola za dalje i iz toga treba izvući pouku - zaključila je Sandra.
POGLEDAJTE '24 PITANJA' I S GLUMCEM GORANOM BOGDANOM
Pokretanje videa...
04:45
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
