Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Otvoreno pismo idiotu zbog kojeg ne spavam noćima

Autor Andrea Andrassy

Veseli pozdrav s Jadranskog mora!

Na godišnjem sam, napokon.

Otišla sam prošli tjedan, kad sam shvatila da je moja ideja “ma bit ću cijelo ljeto u Zagrebu, imam posla” najgluplja ideja u povijesti glupih ideja jer ti se na ovakvim temperaturama mozak pretvara u žvaku.

Znak da moram otić je bio jedan prijevod koji sam radila za Slovence.

Bila je nedjelja, Zagreb se kuhao na sedam tisuća stupnjeva, a ja sam između ostalog imala za prevest i riječ “čičerika”, koja kod nas znači slanutak. (Znam da je ovo dosadno, brzo će prestat).

Umjesto slanutak, ja sam mrtva hladna napisala “čučerje” i nastavila dalje.

Čučerje je, za vas koji možda ne znate, kvart u Zagrebu, ili naselje pored Zagreba, ovisi kog pitaš.

Srećom, na vrijeme sam ulovila grešku jer vjerujem da ljudi koji me plaćaju ne bi bili sretni da im pošaljem “varivo od čučerja” i tražim naknadu za to.

I evo me, na moru sam.

“Jel ti lijepo?”

To te mama uvijek pita kad se čujete telefonom.

To, i “jel ti vruće/hladno”, ovisno o sezoni.

Pa ono, nije mi najljepše.

More je predivno (ako izuzmeš povremeni kondom i lubenicu koju turisti bace u njega), cvrčci hipnotiziraju svojom pjesmom u hladu, jutra mirišu na mir i sol…

Al ne mogu spavat.

Ne zato što je vruće, iako ni to ne pomaže.

Barem nisam u vrućem potkrovlju ko moja frendica Saša koja je unajmila apartman koji “ima klimu i wifi” - kaj misliš, jel ima klimu i wifi? NE.

Da mi je na jedan dan bit u mozgu tih imbecila koji bez ikakvog problema u oglas napišu da imaju klimu i da je apartman 50 metara od mora a zapravo je u Našicama, tak bi se lijepo odmorila. To su ljudi koji nemaju probleme. Nemamo klimu - napiši IMA KLIMA. Zamisli kakav lagodan život. Cura koja je iznajmila ovu laž mojoj frendici bi bez problema poslala prijevod u kojem je slanutak čučerje i ne bi ni trepnula. Takvi ljudi spavaju spokojno kao bebe, leže na mekanom pudingu vlastite nebrige za cijeli svijet i bude se odmorni, neopterećeni, svježi.

Za razliku od mene koja ne spavam.

Ne zbog vrućine, već sam rekla.

Ne ni zato što imam istegnuće medijalnog ligamenta, iako ni to ne pomaže.

Topla je to ljudska priča koja započinje izlaskom u Zadru u štiklama, a završava šepanjem po Kalelargi.

“Ja nikad po Zadru ne hodam u petama, strah me da ne padnem” - rekla mi je mama dok sam se spremala za van.

Ni ja, ovo mi je bio prvi put.

Te žene u Zadru su sve tak lijepe i tamnopute i uvijek su sređene i onda se pored njih osjećam ko rozi patuljak jer ja uz sve ostalo što nisam, čak nisam ni tamnoputa - mogu jednom stavit štikle i bit barem polu-privlačna.

A i znaš kak su dečki u Zadru zgodni?

Znam da sve ovo zvuči plitko, ali žena si tu i tamo može priuštit duševnu oseku, barem ljeti.

Plus, nikad ne znaš kad ćeš srest Vrsaljka i zamolit ga za sliku.

Long story short, izašla sam u štiklama i razbila se kao malena teglica krastavaca koju primiš masnom rukom pa odleti.

Stala na mokar pod, noge su mi se razdvojile kao Crveno more i TUP.

(Sad sam se sjetila, mama jedne moje frendice je uvijek mislila da se ono piće 7UP zove TUP).

Uglavnom, pala sam. Rasula se. Spičkala. Koji god izraz preferirate.

U klubu punom ljudi, jasno, jer zašto bi se čovjek razbio u privatnosti kad se može razbit u Svaaaaroga?

“Nije važno ako si pao, važno je da ustaneš” - reći će lifecoachevi i uzet Ivi Balent 16000 kuna jer je najvažnije ulagat u sebe.

BTW, razmišljam o tome da i ja postanem life coach. Malo kažeš tužnoj ženi da je svijet njena školjkica i da je ona najbolja a ne ona kučka Marina koja joj je pobjegla s mužem i wham, bam, thank you ma’am, pare.

“Budi najbolja ti koja možeš biti i svemir će te milovati u nijansama lavande.”

“On te ne voli jer se boji ljubavi a ti se isto bojiš ljubavi jer se bojiš sebe jer si presnažna i za samu sebe pa prvo upoznaj sebe da on može upoznat tebe koja je bolja verzija tebe od jučerašnje sebe, lavanda, gluten, izvolite račun.”

“Kad padneš, podigni se.”

No shit.

I jesam.

Digla sam se najbrže na svijetu - čovjek koji se rasuo pred svjedocima ima ubrzanje u dizanju brže od ijednog Rimčevog auta.

“Testirala sam gravitaciju, funkcionira” - to uvijek volim reć kad padnem jer je loš humor i dalje bolji od nelagode koju osjećaš nakon što si poljubio pod.

Nitko nije vidio.

Skoro nitko, to je dobro.

Ustala sam.

Digla sam se.

Vertikalna sam.

A onda me naguzio tlak.

Onesvijestila sam se - kaže moj prijatelj Viki koji je doktor da se to zove ortostatska hipotenzija, što zvuči puno bolje od “srušila se u nesvijest” pa ću to koristit odsad.

Imala sam ortostatsku hipotenziju.

Ne jednom.

Ne dvaput.

TRI jebena puta sam se onesvijestila nasred Svaroga.

Tri.

Za slučaj da je netko fulao prva dva.

“Obući ću štikle da budem dojmljiva u Zadru” - bila sam dojmljiva, itekako.

Odveli su me do separea.

VIP separea, za ekipu koja naruči sigurno tri boce i/ili ima barem tri ortostatske hipotenzije za redom.

Uglavnom, istegnuće medijalnog ligamenta.

Moglo je bit gore.

Mogla sam ne past na guzicu, nego napravit špagu.

Ovako mi je samo propisano mirovanje, što sam si i sama propisala kad sam krenula na godišnji tako da se nije puno promijenilo.

Oporavljam se, polako ali sigurno.

Prekjučer sam zubima ižvakala stakalce koje mi se pri padu zabilo u ruku i ispljunula ga u more - jer sam dama, jasno.

I šepam.

Ne kao prvi dan - prvi dan sam šepala sporo i vukla nogu iza sebe, ne puno drugačije od Michaela Myersa u Halloweenu.

Sad šepam brže - kao Dr. House, kaže moja mama i u pravu je.

Točno kao Dr. House.

Mažem koljeno onom kremom koja hladi i miriši po mentolu, onu nakon čijeg nanošenja te nekako uvijek baš tad zasvrbi oko.

I ne mogu skvrčit koljeno, što je glupo, ali snaći ćemo se :*

Pa ti nosi štikle po Zadru, kokoško.

Ali ni to nije razlog zbog kojeg ne spavam.

Razlog zbog kojeg ne spavam je činjenica da me svaku noć, taman kad temperatura padne dovoljno da možeš lijepo utonut u san jebe minimalno jedan, a evo preksinoć čak i tri komarca.

“Pa zatvori prozor” - jesam.

“Uključi ono u struju” - jesam.

“Jozo, ugasi svjetlo” - jesam.

Napravila sam sve - jedina stvar koju nisam napravila je zalijepila slike Marke Željkić po sobi.

Zatvorim prozore, uđu kroz vrata.

Našpricam sve moguće otrove, oni svejedno dođu.

Zuje oko mene.

Plešu.

Grizu.

Dvojica, jedan protiv drugoga i jedna djevojka.

Piju me.

Hrane se mojim tijelom.

“Tijelo prištavo, amen.”

Nisu prištevi nego ubodi, ali to su detalji.

Došli su se nažderat i napit, pa otić dalje bez da plate, kao ona dva kretena u Zadru koja su samo preskočila terasu.

Zato ne spavam, zbog krvavih idiota s krilcima.

U zadnje vrijeme je popularno pisat otvoreno pismo kad te nešto smeta, možda da probam to.

Ako ništa drugo, da se ispušem jer ako nastavim ne spavat, potražit ću pomoć lifecoacha a nemam novaca za to.

Ovo je jeftinije.

Krenimo.

Dragi komarče,

Jebem ti mater*

*Zaustavit ću se odmah na početku ovog pisma jer znam da postoji barem jedna gospođa Vesna koja ne vidi potrebu za vulgarnim izražavanjem.

Poštovana gospođo Vesna, ako se vi možete probudit u 3 ujutro, provest pola sata pokušavajući ubit komarce koji vam piju iz lica, tabana i dojke i niti jednom NE pomislit “jebem ti mater”, vi ste bolja osoba od mene i ja vam od srca čestitam. Ja nisam. Ja sam u 3 ujutro jebemtimater, hvala što ćete mi dopustit taj mali gušt.

Di smo stali?

Jebem ti mater, đubroidni, beskorisni leteći tamponu od životinje.

Ja sam pošten čovjek koji ne traži puno.

Ne zarađujem 9 milijardi kuna za jednu objavu na Fejsu, ne kupujem Gucci, ne ležim po jahtama, plaćam porez kao svaki (glupi) pošteni građanin ove zemlje.

Parkiram između crta, odvajam otpad, podignem puža kad vidim da prelazi cestu da ga netko ne zgazi.

Dižem se u pola 7 svako jutro, ne švercam se u tramvaju, pustim ljude da prođu preko zebre.

Čak plaćam jebeni HRT koji ne gledam jer sam si isključila TV.

Sve što zauzvrat želim od života je to da se tu i tamo naspavam.

Ne uvijek, tu i tamo, barem na godišnjem na koji pobjegnem kad je vani dovoljno vruće da umjesto slanutak napišem čučerje.

Samo želim malo sna - ne moram ni sanjat nešto lijepo, bitno je da spavam.

I onda kad napokon ubijem žarulju koja znači početak mog putovanja u zemlju u kojoj ponekad ljubim najljepšeg dečka na svijetu, a ponekad Dannya DeVita, ti me dođeš jebat sa svojim malim kljunom koji si prije mene gurao u tko zna koga.

Da sam htjela da me bocka mala spodoba koja u sebi nosi boleštine, javila bi se na Tinder nekom frajeru koji ima profilku u boksericama ispred ogledala i kojem u opisu posla piše Owner at Self-Employed.

I da bar dođeš odmah, čim ugasim svjetlo, dok sam još sasvim budna i spremna na ubijanje.

Ne, ti namjerno pričekaš par minuta, taman dovoljno da me san počne lizat svojim toplim jezičkom i onda uletiš kao Tomo Horvatinčić u raskrižje.

ZZZZZZZZZ.

Onaj mali, pičkasti zzzzzzvuk za koji aranžman ne bi uspio složit ni Tonči Huljić, a on bi mogao složit aranžman i za zvuk puštanja vode ako mu daš dovoljno vremena.

Zzzz.

I uvijek pored uha.

Zašto uvijek pored uha?

Prvo malo zujiš oko mene i ništa ne radiš, kao influencerica koja se dođe poslikat u teretanu bez da je napravila pola čučnja.

Čemu to?

Zašto ti je bitno da znam da si tu?

Jel normalno da mlada osoba leži budna noćima i razmišlja o tome da donira pužnicu?

Nije.

O tome mislim dok mi prdiš oko uha svojim malim, beskorisnim tijelom punim tuđe krvi.

Mislim o Helen Keller.

Preksinoć si došo s dva frenda - zujali ste mi oko uha kao Saša Tin i Kedžo na heliju dok nisam poludila i upalila svjetlo.

I onda vas odjednom nema, pičke.

“Možda su izašli” - pomislim svaki put.

Znam da niste izašli, ali ne vidim vas i dajete mi nadu da ću se naspavat kad ugasim svjetlo, a to je najgore od svega.

Opet ste mi na uhu čim upalim mrak.

Jedan od vas mi je na obrazu.

Znaš koliko puta sam samu sebe ošamarila u nadi da ću te ubit, hemeroidu s krilima?

Znaš koliko je muškaraca samo sebe opalilo po jajima u nadi da će te zgnječit?

Znaš kolike su se žene ispljuskale po sisama?

Znaš koliki su svećenici dirali male dečkiće? (Ovo nema veze s komarcima, ovo je samo usputni podsjetnik na pedofiliju).

Opet palim svjetlo, opet vas nema, opet gasim, opet me jebete u uho, opet palim… Susjedi će mislit da imam OKP, i imam - opsesivno komarični poremećaj.

Onda napokon vidim jednog od vas na zidu.

Na bijelom zidu koji sam krečila, nema ni godinu dana.

Znaš koliki ljudi moraju ponovno krečit zbog tebe i tvoje familije letećih tampona?

Ljudi odvoje vrijeme, oblijepe stan najlonima, zaštite lajsne, spavaju u sobama iz kojih i dalje isparava miris svježe boje, luftaju, zrače, izlažu se propuhu, plaćaju malere koji im puše po balkonima i uvijek rade dan ili dva duže nego što je planirano, vesele se novim zidovima, i onda zbog tebe i tvojih prijatelja moraju birat - ili će zadržat lijepe zidove, ili će vas pobit i mirno spavat.

Znaš koliki ljudi imaju otisak šlape na bijelom zidu zbog tebe i tvoje ekipe?

Neću krećit zbog tebe, majmune, čekat ću da sletiš negdje drugdje, pa makar i na sisu.

Đubre krvavo beskorisno, jel znaš da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg je tvoje postojanje opravdano?

Nema, Guglala sam.

Nikom ne trebaš.

Ti i burek od višanja.

I Ured za koordinaciju procjene učinka propisa.

Svi drugi imaju neku funkciju.

Zmije su gadne, ali korisne.

Štakori isto.

Čak i žohari imaju svoju funkciju.

Jedino komarci nemaju nikakvo opravdanje.

Niste glavni izvor hrane ni jednoj životinji - eventualno ste grickalice koje se brzo mogu zamijenit nečim drugim.

Nikog nije briga za vas, ni društvo za zaštitu životinja, ni vegane.

Da nema tebe i tvoje familije, znaš kaj bi se dogodilo s ekosistemom?

Ništa bitno, tu i tamo bi neke ribe i ptice koje vas jedu morale potražit zamjenu za taj mali fragment svojeg nutricionističkog plana na nekoj drugoj lokaciji, ali kog boli k?

I ja sam potražila zamjenu na drugoj lokaciji kad mi se zatvorila pekara ispred kuće i sve je ok.

I bilo bi puno manje bolesti koje ti i tvoja familija prenosite svojim smrdljivim, krvavim kljunovima.

Doslovno ste leteća verzija fuckboyeva koji dođu sijat sifilis po Zrću, samo što ti fuckboy ponekad barem plati piće.

Vi samo maltretirate napaćeni narod koji pokušava spavat.

Kužim da imate biološku potrebu sisat krv, al čemu pjesma dok to radite?

Kad me već pikate, jel možete barem začepit i cuclat u tišini?

I jel možete barem cuclat s nekih humanih dijelova tijela?

Pikajte ako morate, ali jel morate penetrirat svojim beskorisnim kljunom baš u taban? Jel to neki ekskluzivni dio koji se više cijeni? Ne znam, pitam, možda su vama tabani kao što su nama prstaci.

Znate kak je teško počohat taban?

Nokti nisu dovoljno dobri, počet ću se grebat vilicom, ili onom metalnom spužvicom za suđe.

Ili mali prst, zakaj nekog upiknete u mali prst? To je prst koji je manje-više napravljen zato da bi se zabijao u rubove kreveta, što je već dovoljna agonija, zašto ga još i vi jebete?

I zašto pikate u facu?

Zašto mi pijete lice?

Šta mi vrijede štikle po Zadru kad mi faca zbog vas izgleda kao dokumentarac o vodenim kozicama?

I sad još šepam - ne da se Vrsaljko ne bi htio slikat sa mnom nego bi mi uplatio novce na humanitarni broj da me vidi.

I najgore od svega - kad ispikate čovjeka, taj čovjek se ne više može u miru ni požalit i reć da ga je upiknuo komarac jer ga uvijek spremno dočeka gospođa Vlasta.

Tko je gospođa Vlasta?

Gospođa Vlasta je žena koja u životu zna jako malo stvari, ali dvije zna jako dobro i jedva čeka da ih kaže svima koji ju nisu ništa pitali.

Prvo, gospođa Vlasta zna da banana ima kalija.

Čemu taj kalij služi u banani, gospođa Vlasta ne zna, ali to nije važno.

Važno je samo da će gospođa Vlasta, svaki put kad je u istoj prostoriji s bananom, nasilno ponudit svoje voćno znanje.

“Banane ti imaju puno kalija”, reći će Vlasta i ispunit sobu informacijom koja većini ljudi ne znači puno.

I drugi, još puno gori i iritantniji dragulj iz Vlastine škrinjice znanja:

“Nije te upiknuo komarac”, reći će čim se požališ da te svrbi.

“Ne pikaju mužjaci, nego ženke. Upiknula te komarica.”

Borac za ravnopravnost spolova komaraca, gospođa Vlasta.

I onda bi ja ovakva neispavana, krvavih očiju, krvavih zidova i uskoro krvavih uboda izderanih vilicom još trebala govorit:

“Upiknula me komarica.”

Ne može.

Jebi se, komarče.

Jebi se, Vlasta.

Srdačno,

Šepava, neispavana Andrea


Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na FacebookuI Instagramu

Fotografija: Karmen Poznić 

Komentari 125 Pogledaj sve komentare
  • Default avatar - in search of sunrise
    in search of sunrise Srijeda, 08.08.2018. u 14:24

    Ja deset minuta citam o tome kako su nju grizli komarci na moru. Jesam li ja normalan?

  • Avatar kažemja
    kažemja Srijeda, 08.08.2018. u 14:31

    Kad bi iz tvog teksta Andrea izbacili " jebeni" , jebemti mater ,kurac , pička i ostale fine izraze , jako malo bi ostalo !Sve bi stalo gotovo u jednu rečenicu. Tako si mogla napisati , pikaju me komarci kao i milijune drugih ljudi. Baš me zanima hoće li mi admin izbtisati komentar iako sam koristio iste riječi kao i autorica.

  • Avatar micaa
    micaa Srijeda, 08.08.2018. u 15:38

    Ko je ovo pročitao do kraja- svaka mu čast! Ja nisam ni do pola uspjela. Očaj!

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message