Principi, baš kao i dobre namjere, vode ravno u pakao

Samo ja patim od svojih negativnih emocija, a od moje radosti koristi imaju svi oko mene – i to vam je živa istina. Ali ipak mi se dogodi da “padnem”.

Ovih se dana bavim pokušajem da na mene ne utječu tuđe brige i bitke što nije lako ako ti je stalo do tih ljudi. Pokušavam to što me nervira pretvarati u ljubav i suosjećanje ali možda sam došla do stvari s kojima nije baš lako.

Jučer je na mene utjecala (najnovija i nadam se posljednja) svađa moje prijateljice s partnerom kojoj sam pokušala biti potpora dok mi je čitala njegove sebične poruke u kojima joj je nabrajao “sitnice” s kojima nije bio zadovoljan, ne spominjući ni jednu od, kako je sam rekao, “puuuno” dobrih strana njezine osobnosti, ističući i naglašavajući samo nekolicinu s kojima nije bio zadovoljan.

Svjedočim njihovoj neslozi već više od godinu dana i shvaćam kako sam blagoslovljena samačkim životom jer mi nimalo ne nedostaje takvo partnerstvo.

Ali, ona je privukla to partnerstvo i tu lekciju. Tko sam ja da se miješam?

U posljednje vrijeme baš razmišljam o principima za koje mislim da su sjeme čistog zla. Iako nas od malih nogu uče da moramo biti principijelni, uviđam da su principi tvorevina ega koja ničermu ne služi osim samom egu da bi njima manipulirao.

Svaka revolucija spremno je uništila sve koji se nisu slagali s njezinim principima. Religije su ubijale nevjernike u skladu sa principima svojih dogmi. Fašisti su ubijali ljude u skladu s principima svoje dogme.

U srži nasilja uvijek je princip koji je oblikovan tako da bi ga opravdao. Ništa ne raskrinkava princip bolje od njegovog nastojanja da opravda nasilje. Principi nikada nisu istiniti jer su ih stvorili ograničeni umovi. Društvo neprekidno obmanjuje i živi unutar svojih principa, iako u prirodi, u toku Života, nema potrebe za principima, a ljudi su sastavni dio prirode.

Jury Spilny, Freedom Technique

Kad umisli da je glavni, teško ga je pobijediti. Koji bi se kralj olako odrekao svog trona? Najbolje objašnjenje za ego dobila sam od svog terapeuta Tomislava Kuljiša koji je ego (tvorevinu uma) opisao kao menadžera naše tvrtke koji se brine za potrebe vlasnika i potrebe tržišta ali nerijetko umisli da je on šef i onda izgara vodeći i firmu i vlasnika u propast. Ipak, ništa se ne može postići bez uma, ali najprije treba postići da nam postane najbolji frend.

Kad mi kažu “budi realna” znam da pričam s mjesečarem. Realnost je i to da da se u meni odvija puno više od 7 milijardi kemijskih procesa svake sekunde iako im ne pridajem ni trunku svoje pažnje. Realno je i da moje srce pumpa krv i da nikada ali nikada nisam zaboravila udahnuti zrak, čak ni dok spavam. Zašto je onda moje beskrajno povjerenje u superiornu inteligenciju svake moje stanice nekima glupo, a fokus na ovaj suludi igrokaz koji se događa u svijetu ili povjerenje u pokušaje znanosti da pokuša barem malo objasniti čudesnost života, vjerodostrojno? Meni nije. Opet kažem, svatko priča, živi i zaključuje iz svoje perspektive.

Danas pokušavam nereagirati na pomisao da se moj prijatelj “žrtvovao na oltaru obitelji” koja je “racionalna i vjeruje u službenu medicinu” iako ta njihovom sinu i bratu već godinama ne uspijeva pružiti rješenje i izliječiti ga. Ima niz autoimunih bolesti i njegova uplašena obitelj nezadovoljna njegovim oporavkom kod kuće, i nemogavši se nositi s vlastitim strahovima, uputila ga je u bolnicu. On se opet žrtvovao (tako ja to vidim) i zbog mira u kući pristao na njihov način liječenja. Sada je već danima tamo, eksperimentiraju na njemu, a on mi hipnotizirano kaže da mu je barem obitelj mirnija.

- A kako se ti osjećaš?

- Loše. Znaš da se u bolnici ne spava i još uvijek (danima) čekam na razgovor sa specijalistom.

Preplavio me bijes. Njegova me prijateljica pokušala utješiti da “njegovi imaju najbolje namjere”.

Ali, što ja radim? Štetim samo sebi. Ljutim se na prijatelja i prijateljicu s početka priče jer ne vole sebe i principijelno se uništavaju, prva zbog principa koje ima u ljubavi, a drugi zbog svojih principa ljubavi prema obitelji. Ali iskreno, zašto me to dira?

Vrijeme je da se pozabavim time. Na pamet mi pada ona pjesma: “Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?… O, kako bolno istinito! Uzimam virtualnu metlu ljubavi i idem čistiti prošlost. Zašto sam tako reagirala? Mogu nadzirati samo sebe i obećati si da ću se više voljeti od bilo kojeg budućeg partnera tako da mi neće pasti na pamet da trpim takve sebičnosti i da svom sinu nikada neću uvjetovati da išta napravi zbog mog mira. Želim oprostiti članovima svoje obitelji koji se ne slažu s mojim načinom liječenja zbog svojih strahova.

Buddha nije imao principe; njegovi sljedbenici napravili su 32 škole Budizma. Zapitajte se zašto. Bio je samo jedan Buddha sa jednostavnim učenjem, a sada imamo 32 škole i religiju zvanu Budizam. To su učinili samo zato da bi dokazali da je “moj princip” pravi princip. Buddha nije imao principe a njegovi sljedbenici stvorili su 32 principa. Isus je podučavao ljubav. Kao ni Buddha, nije imao principe. Kao ni jedan prosvijetljeni učitelj, Isus nije osnovao školu niti organizaciju ali sljedbenici su mu bili neuki. Stvorili su čitav niz principa nazvan kršćanskom religijom. To se dogodilo toliko puta u povijesti. Da bi se zaštitila, neukost stvara zatvorske rešetke principa kroz koje ljubav ne može prodrijeti.

Jury Spilny, Freedom Technique

Vani je tako lijep proljetan dan a u meni nemir – rekao bi Luka Nižetić. Tko mi kriv? Stvarno svi sve činimo sami sebi. Obećajem si: dugi puta ću pametnije!