Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Udomite, ali udomite mudro. I sva ta ljubav će vam se vratiti!'

Frendica me nedavno pozvala da se slikam sa štićenicima azila za pse Dumovec jer se jedna njihova Stafordica isto zove Riba, pa se možda skompamo...

Autor Domagoj Jakopović Ribafish (Sponzorirani članak)

Dok sam se ja sjetio doći, Riba je već bila obećana drugome, ali sam nakon slikanja s njom onako prošetao kraj kaveza s napuštenim štencima i sjetio se kako mi je i samom nekad bilo tužno i teško dok sam pred trideset godina služio JNA u nekoj nedođiji, sam, prljav i napušten, ograđen u žičanom kavezu...

Emocije su se uzburkale, došao sam kući, sjeo i razmislio. Stan je velik, biljke i nisu neko društvo, slike su uskoro izašle, a umjesto očekivanih pozitivnih, naletio sam i na podvojene reakcije. Naime, udomiti živo biće je obaveza. Ogromna obaveza. I nije za svakoga, jer ste time što ste nakon tjedan dana korištenja bacili psića ili mačku nekom drugom, u biti ste napravili medvjeđu uslugu svima. Pobunili su se na slike s udomljenim psima ljudi koji uzgajaju čistokrvne pse i uputili na problem da su oni u velikim problemima jer država ne brine o njima, ljudima koji imaju papire i vode knjige, time što ne kažnjavaju švercere i ljude koji ilegalno križaju pasmine i falsificiraju njihove papire. Tako da danas na ulicama ima hrpa odbačenih nesretnih životinjica koje imaju tri izbora – snaći se same, biti dovedene u azil, ili uginuti. A sve one trebaju pažnju, ljubav i dom.

Nisam nešto od životinja. Imao sam psa Vučka sa sedam godina na Korčuli kod dide i babe, ali sam ja dobio buhe, a on je jeo babino cvijeće pa je preko zime samo nestao. Papige i kanarinci su me više grizli nego slušali, ribice su čak i poživjele koji mjesec, a s obzirom na to da sam alergičan na mačju dlaku, to vam je ukratko bilo to. Živim na prvom katu u zgradi u centru i radim po cijeli dan. Imati psa u tim uvjetima, da leži 12 sati i čeka, je po meni totalna nepravda prema tim divnim veselim bićima koje treba pustiti da skaču i divljaju po livadama. A onda je moja djevojka rekla da bi ona htjela psa.

Sjeo sam i popričao s anđelčićem na desnom i đavolčićem na lijevom ramenu: „Riba, to je prekrasno toplo biće, igrat ćete se, maziti, više ćeš biti na zraku i kretati se, a možda se sad i malo više budete veselili!“ Na te riječi malog Anđelka, drski Đavolislav zaurla „Riba, nemoj biti lud, to kaka i piški, grize i čupa kablove, i pozdravi se sa seksom jer ćeš zore i sumrake umjesto u toploj postelji provoditi na uzici u parku s ekipom koja ili ide u birtiju ili iz birtije.“

Foto: GNK Dinamo/Osobni album

Kako to obično biva, čvrgnuo sam đavolčića i odlučio da ćemo zajedno udomiti i obožavati najslađeg psa u Svemiru, fino ga odgojiti da nuždi na zvižduk, hoda uz nogu, recitira na Esperantu i sam donosi fazane i prepelice za večeru svima nama. S tom mišlju smo otišli u Dumovec i od divnih ljudi uzeli prvo majušno štene koje nam je polizalo ruku kroz rešetku. Htio sam da se zove Šugica jer mi je to prvo palo na pamet kad sam ga vidio, ali je gospodična rekla Đivo, prema jednoj prekrasnoj anegdoti koja nam se dogodila tijekom prve etape projekta #RokOtok. Kako zadnja ipak mora biti muška (uz ono „da, draga“), ipak sam ga prozvao Dživo s tvrdim Dž, da nas ne bi umlatio koji kapetan daleke plovidbe s juga Lijepe naše. Ostavili smo pola plaće na svim džidžama za ukras oko cucka, vrećice, pivo za pse i pelene za zaštitu stana te uveli Dživotinjicu u novi dom.

Dživorad je u tom trenutku bio toliko mio i drag da sam se već vidio s titulom „najbolji gazda tisućljeća“, a onda je sve krenulo u smjeru kojem se nismo baš nadali. Kao prvo, mislio sam da bi mu najbolje bilo na balkonu, ali sam u korijenu sasječen da psa nismo ubalkonili, nego udomili. Pa je dobio svoje flafi prijestolje nasred boravka i mog skupo bajcanog parketa za kojeg me oženio stanoviti Niko, ne puštajte ga u stan ako ikad stavljate išta na podove...

Oprali smo Dživu, mazili ga, pazili, prošetali, polegli, postavili skupe pelene s mirisom da ode na njih nužditi preko noći i dali si pet. Imali smo psića. Kako sam ranoranilac, negdje iza pet sam ušao u boravak s namjerom da skuham kavu i prošećem tri mjeseca staro štene, kombinaciju bigla, jazavčara i još nečeg (ljudi su nevjerojatni rasisti, odnosno pasisti – sve ih zanima koje je rase!?), da obilježimo parkove i livade kvarta i krademo uzdahe lijepim djevama. Ali, avaj... Soba je bila poput minskog polja na ulazu u Ho Shi Minh. I nije mirisala na napalm u zoru. Petnaestak mokrih hrpićica nečega što je podsjećalo na blato, a nije bilo blato. Srećom da sam u vojsci često prao zahode pa sam udahnuo na usta, uzeo krpe i Čarlije, i na koljenima krenuo spašavati skoro nove parkete. Kasandra nije udahnula na nos, pa nije bilo dobro, i tada smo imali prvi ozbiljan razgovor s Dživom.

Foto: GNK Dinamo/Osobni album

Kod petnaestog vrlo ozbiljnog razgovora s Dživom, i više ne toliko novog parketa, uspjeli smo ga naučiti jedan sjajan trik. Pašče bi tako po noći došlo do pelene, stavilo nos na nju i s guštom se pokenjalo – na parket. Ali barem su se mine sad grupirale oko pelene u sobi. Jer je ona na balkonu ostajala uglavnom netaknuta. Zato je pak park bio čist kao duša. Maksimum je Dživo pokazao kad je jednom kaknuo tolikom silinom da se kakica odbila s parketa na zid. Kad je prvi put iz njega konačno izašlo nešto tvrdo, pio je cijeli kvart! Nije dugo trajalo...

Litra koja je prelila čašu je bila kad sam nešto dugo pisao i računao i zbrajao i plaćao, probudio se u cik zore da odem na burze i zavode i sekundu prekasno shvatio da se kavu otkako je Džive više ne ide kuhati – bez boroleta. „To je topla, meka čokolada. Samo meka nježna čokolada...“ govorio sam si dišući na usta, skakućući i noseći taban s prstićima u lavabo, dok je Dživo dotrčao i, definitivno gladan mi pritom lizao nogu stajaćicu. Odluka je pala, ideš u školicu...

Život je išao dalje, Dživo je rastao, išao u školu, naučio sjesti, dati pet, i... I to je to. U školi kažu da je još premali za hodanje uz nogu, negriženje svega što volim u stanu, za kakanje i piškenje u parku, vlasnici rasnih pasa kažu da nikad neće naučiti jer nema dobre gene, a ja i dalje tumaram prije zore i oko ponoći u pidžami s vrećicama i psećim keksićima u džepu. Na kraju psić odgoji tebe, a ne ti njega. Manje kaka po stanu, ali piški kad mu nešto nije po volji. Ali i to će ga proći kad napuni šest mjeseci, kažu stručnjaci.

Ne znam jesam li učinio dobro djelo time što sam udomio psa. Govorim sam sebi da mu je tu ljepše nego s dvadeset jačih od njega na betonu i buci, gužvi... Ovdje barem ima parket, malo ofucan, ali nakon dva pranja dnevno mirisan, sjajan i samo Dživin. Kasandra ga fura van 4-5 puta, ja dvaput, još ga ne dižem na krevet i kauč za razliku od nje koja to čini kad sam ja na poslu, a Dživdžan gricka i glođe sve što hoda, skače ili gmiže, poludi kad treba biti miran, legne kad treba šetati. Ali je u svemu tome prekrasno živo toplo drago i milo biće koje ti se veseli i kad zaboraviš godišnjicu. Kad je gladan...

I zato, udomite, ali udomite mudro i kvalitetno, ili uopće nemojte ulaziti u to. Da sam sam, vratio bih ga isti tjedan jer me nikad nema doma, i to bi obojici bilo mučenje, ali ako vas je dvoje, ili imate 5-6 sati dnevno za širenje ljubavi i gniježđenje u krilu malog smrdljivog klupka koje prdne kad se najmanje nadaš – uzmite si svog novog dlakavog prijatelja. I budite divni prema njemu jer će vam se ljubav svakako vratiti. 

Ako niste u mogućnosti udomiti, a rado biste pomogli, kupite Čarli „Moj najbolji prijatelj“ čime donirate 0,50 kn udruzi Prijatelji životinja. O cijeloj akciji više saznajte ovdje.
Komentari 54
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar milicioner
    milicioner Utorak, 29.10.2019. u 20:48

    moja kćer dovela iz azila nekog malog mješanca. Poludio sam, htio sam i nju i njega nogom u dupe, pa preko balkona. Danas.... šta reći... obožavam ga. Kćer hoće da ode živjeti sama, i da uzme sobom toga psa. Ja joj kažem: "ti možeš iz ove kuće, ali on ostaje samnom".

  • Avatar D_a_n_i_j_e_l
    D_a_n_i_j_e_l Utorak, 29.10.2019. u 17:49

    Evo mojeg udomljenog maznog dlakavca 🤗 Bio mršav ko radijator, poludivlji, više puta udomljen i odbačen a kod mene u 2-3 mjeseca se uhranio, socijalizirao, sada je dobrica, beba moja koja Ne napada ni nepoznate ljude, ni ženke pasa, samo nepoznate muške pse, gazda u selu ali bezopasan za ljude moj BONY 💙

  • Avatar Gabriel💚
    Gabriel💚 Utorak, 29.10.2019. u 17:32

    Pas te voli i kada ga ne nahraniš i kada prođeš pored njega bez da ga pogledaš i kada si tužan i kada si sretan.Pojedini ljudi bi te utopili u žlici vode Toliko od mene.

Powered by:
Message