Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Život ti nekad razbije zube, a nekad ih lijepo posloži

Autor Andrea Andrassy

Iznad svih - Hrvatska!

Pa jesmo, realno.

Po korupciji - jesmo.

Po najslabijem rastu gospodarstva u EU - jesmo.

Po količini nezaintersiranih prosvjednika jer je benzin preskup - jesmo. Iako je blokiranje prometa glupo. I kažnjivo.

Po količini zabrinutih ljudi koje guraju nosiće u tuđe jajnike, ali jednom kad se dijete rodi onda ko ga jebe, nek ga izruče Italiji iako vrišti i zapomaže, ko mu je kriv što se rodio - jesmo.

Iznad svih smo, jesmo.

Možda budemo i u nogometu, nadam se da hoćemo.

Ako zbog ničeg drugog, da nam gospon Ivo može još par puta sjedit u VIP loži.

Slatko mi je to, to kako Ivu uvijek boli trbuh TAMAN kad je ročište, a za VIP ložu je zdrav kao mlada Zagorka koja cijeli život živi na svježem zraku i jede samo stvari iz vlastitog vrta.

Podsjetilo me to na osnovnu školu.

I mene je uvijek bolio trbuh TAMAN kad je bio ispit.

Krenula bi s pričom ujutro, kad bi me mama došla probudit za školu.

“Imam grčeve…” - tako je počinjala moja tugaljka o tome zašto bi bilo pametno da danas ostanem doma.

Mama je ponekad povjerovala, ponekad nije (ili možda samo ponekad popustila, a ponekad ne).

Jednom sam glumila da me boli trbuh četiri dana zaredom.

Sjećam se da je bila 1995. godina, prvi tjedan u trećem mjesecu. To je bio tjedan u kojem nam je dolazio kompjuter. Prvi ikad.

Trebao je stić u ponedjeljak.

Normalno da sam glumila da sam bolesna, htjela sam igrat igrice čim se kompjuter osposobi.

Tad sam na izbor imala samo Minesweeper, Solitaire i Hearts, ali svejedno, htjela sam ih igrat.

Kompjuter nije došao u ponedjeljak, pa sam i u utorak nastavila glumit da me boli.

Nije došao ni u utorak, pa sam mami najavila da ću u srijedu ići doktorici. Parni ujutro, neparni popodne.

U srijedu sam brzo odjurila u dom zdravlja, da se što prije mogu vratit doma jer DANAS dolazi kompjuter.

Nije došao.

Nije ni u četvrtak.

U petak mi mama više nije dala da me boli trbuh.

Vidjela je da sam ok, a kad mama vidi da si ok, kaže ti da moraš ić u školu. Nije mama sud da popuši da te baš svaki put kad se moraš pojavit buba tibica.

Kompjuter je došao u petak, dok sam bila u školi.

Nedavno su su ovisnost o igricama proglasili pravom bolesti koja se može liječiti.

Igrice su bile moja “bolest.”

Od tog petka kad je napokon došao kompjuter do negdje 25. godine.

U srednjoj sam igrala i po 20 sati dnevno.

Nisam više lagala da me boli trbuh da bi mogla ostat doma i igrat, samo sam markirala.

Izađeš iz stana, pričekaš da mama ode na posao i vratiš se nastavit sinoćnji saved game.

Igrice su bile moj bijeg od stvarnosti.

A bježalo mi se stalno, još i prije nego što sam otkrila kompjutere.

Prva stvarnost od koje sam bježala su bili ljudi iz škole.

Već od prvog dana škole, kad sam uz imena ljudi s kojima sam dijelila hodnike, počela učiti i sve svoje nadimke. A imala sam ih hrpu.

Prvi kojeg se sjećam je bio Drakula.

I Agassi, jer se prezivam Andrassy ali to mi je bilo kul jer sam tenirala tenis.

Zbog zubi, jasno, imala sam te neke zube koji su se po ustima rasporedili otprilike onako kako se ekipa rasporedi po busu za Zadar - svaki na svoju stranu, bez reda i pravila.

“Sidni di oćeš” - rekao mi je jednom šofer u tom busu kad sam htjela sjesti na svoje mjesto.

E tako su se rasporedili moji zubi.

Sidni di oćeš.

Izgledala sam kao nešto što ne bi nacrtao ni čovjek koji je nacrtao Salad Fingersa.

Nadam se da ste gledali taj crtić, najbolji je na svijetu.

Uglavnom, nisam baš bila najzgodniji dječak u šumi.

Ako me znate, onda ste ovu sliku vidjeli već više puta.

Mama mi je u to vrijeme govorila da sam lijepa, ali mama mi je u to vrijeme govorila i da je kelj fin, a meni nije bio, tako da sam više vjerovala ljudima iz škole.

Oni su bili manje diplomatski nastrojeni.

Zvali su me Ajkula.

Drakula.

Dabar.

Zec.

Zekoslav.

Zubata.

Kobila.

Majmun.

Zubatac.

Svaki dan, stalno, za dobro jutro i dobar dan.

Ne može ih čovjek ni krivit, djeca su djeca, a ja sam imala puna usta materijala za ruganje.

Minesweeper je iritantna igrica jer svako malo naletiš na bombu, ali meni su te bombe i dalje bile puno draže od onih po kojima sam hodala u školi.

Tužno je kad imaš isti unutarnji sadržaj kao ostala djeca u školi, a neki ti ne daju šansu da ga ponudiš jer im nisu lijepi tvoji zubi.

U drugom razredu sam se zbog ovih nadimaka prestala smiješit na fotkama.

Bilo mi je neugodno.

Vidjela sam kako su posloženi drugi zubi na razrednoj fotki, a onda sam vidjela svoje.

Pa sam se prestala smiješit.

Imam jednu fotku iz šestog razreda na kojoj se smijem, ali u tom trenutku sam nosila aparatić već 5 godina pa sam odlučila da smijem pokazat zube.

Nakon toga su mi u usta nagurali fiksni.

Željezni.

Srebrni.

“To ti je sad baš moderno!” - rekla je moja mama kad me pokušavala utješit.

“Nosit ćeš ga godinu dana” - rekao je moj ortodont.

“Eventualno godinu i pol.”

Uvijek to kažu i uvijek bude duže, kao što jedna putna uvijek bude još pet.

Tad su me zvali Željezara Sisak.

I opet se nisam smijala.

Čak nisam ni dala da me se slika.

Nisam htjela da postoji foto dokaz moje željeznosti.

Kao što nisam htjela da postoji foto dokaz moje drakulosti prije toga.

Tu i tamo bi to netko uspio ovjekovječit, u situacijama u kojima nisam mogla zatvorit usta.

Tipa ovdje.

Tijelo Kristovo, amen.

U tom trenutku vjerojatno jedino Krist nije bio sablažnjen mojom čeljusti.

I tu.

Ovo su rijetki primjerci slika na kojima se vidi moj pijani Stonehenge u ustima.

I užasno mi je žao što ih je malo jer su mi upravo to najdraže slike.

To su slike koje me podsjećaju koliko je nevažno bilo to što su me zvali Ajkula, Drakula i Zubatac.

Djeca su djeca, neka su okrutna i odrast će u okrutne ljude, neka su okrutna i odrast će u divne ljude. Neka nisu okrutna uopće.

A ja sam zbog toga što se nisam smijala na slikama bila najokrutnija prema samoj sebi.

Zubi su mi sad ravn-ish. (Nakon 8 godina aparatića, nisam nosila onaj noćni da mi se zubi ne vrate, jbg, jedan malo strši, yolo).

I bilo bi mi toliko drago da imam uspomene na to neravno vrijeme.

A nemam, jer se nisam smijala na slikama. Zbog ruganja i nadimaka.

Zamisli koliko dijete može bit okrutno prema samom sebi ako si može oduzet najljepšu stvar koju posjeduje - sposobnost da se skoro uvijek smije.

Ja sam si to oduzela jer me bilo sram što imam ružne zube iako za njih nisam bila nimalo kriva.

Znala sam da nosim aparatić i da me zubi bole svako jutro, znala sam da ću jednom imat lijepe zube jer su mi to obećali, znala sam da dajem sve od sebe da mi zubi postanu manje prikladni za nadimke i da moj ortodont radi najbrže što ide - i to mi je i dalje bilo manje važno od toga što me jedan dečko na tenisu zove Zubatac.

Da sam barem znala koliko bi bilo bolje da se unatoč nadimcima ponosno nasmijem i pokažem svoje zube.

Bili su ružni, ali kakve to veze ima.

Najružniji zubi na svijetu su i dalje manje ružni od djeteta koji skriva osmijeh na slikama jer misli da je ružno.

Svi na sebi imamo nešto što nije najljepše i nešto zbog čega nam je neugodno.

Nešto što mislimo da moramo skrivat, iako zapravo ne moramo.

Prije par tjedana mi se javila cura koja ima folikulitis i ne nosi kratke hlače zbog toga.

Nisam ih nosila ni ja kad smo bili u vezi 9 predivnih godina.

I za to mi je žao da nisam, jer mi je 9 godina bilo vruće kao u malenom ukiseljenom paklu, ali mi je to i dalje bilo draže od ljudi koji mi bulje u nabrekle, upaljene nogice dok sjedim u tramvaju.

Znači em se nisam smijala na slikama, em sam provela 9 ljeta u gustim trapericama.

Da se mogu vratit u vrijeme, otišla bi prišapnut onom malom Dabru da se mora smijat jer je to poanta života.

A na povratku bi prišapnula onoj folikulitičnoj meni da je sasvim ok ponosno nosit svoje ožiljke.

Imam prijateljicu koja ima ogroman ožiljak posred prsa, točno tamo gdje je srce.

I koja nosi dekolte kad god želi. Ne uvijek, samo kad želi.

Bulje u nju.

Promatraju.

Skeniraju.

Nagađaju.

Neki pitaju od čega je.

Neki govore “ona ne bi trebala nosit dekolte, nije ukusno.”

A njoj bi sve osim toga da i dalje nosi točno ono što želi bilo neukusno.

I je, neukusno je provest život skrivajući svoje nedostatke jer bi netko mogao smislit nadimak za tebe.

Nek smisle.

To je njihov nadimak za tebe, važnije je koji nadimak ti imaš za sebe.

Ja sam sebi dugo bila Zubatac.

Zato nemam slike na kojima se smijem.

Kakvo glupo samokažnjavanje jednog djeteta.

Da sam barem znala da njihovi nadimci ne znače ništa.

Smijala bi se na svakoj fotki.

To ti je posao kad si dijete, smijat se kakve god imaš zube.

Prije par tjedana sam postala zaštitno lice jedne naše paste za zube.

JA.

Zubatac.

Ajkula.

Drakula.

Dijete koje se nije smiješilo jer ga je bilo sram.

Dijete koje je živjelo u strahu od nadimaka.

“I dalje imaš konjsku čeljust” - napisao mi je jedan dečko čije sam ime zaboravila (jer je stvoreno da bude zaboravljeno) neki dan na Instagramu.

Da je bar ona mala curica znala da se zbog takvih stvari nikad ne smiješ prestat smiješit, nego da moraš pokazat zube i počet se smijat još jače.

Da je to znala, ja bi danas imala puno više slika svojih razbacanih party zuba.

A ona ne bi živjela u strahu od nadimaka.

I smijala bi se puno češće.

Na snimanju kampanje smo se smijali cijelo vrijeme.

Režiser je bio izvrstan, i sasvim slučajno - sin ortodonta koji mi je prije 20-ak godina organizirao zube.

Nevjerojatno je kako život nekad posloži stvari koje su djelovale neposloživo.

I zube.

Treba uvijek vjerovat da će ih posložit baš tako - ako mali Zubatac može postat zaštitno lice paste za zube, svi mogu sve.

Čak i da se ne poslože, uvijek je bolje imat slike na kojima se smiješ.

I ne živjet u strahu od tuđih nadimaka, jer je važan jedino onaj nadimak koji daješ samom sebi.


Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na FacebookuI Instagramu

Fotografija: Karmen Poznić 

Komentari 86 Pogledaj sve komentare
  • Avatar ElimGarak
    ElimGarak Srijeda, 20.06.2018. u 14:57

    Zašto. Cijelo vrijeme. Piše. Ovako? Iritantno. Do bola.

  • Avatar charles85
    charles85 Srijeda, 20.06.2018. u 15:06

    Odličan članak, vjerujem da če mnogima pomoć da prihvate sebe kakvi jesu i nose se s životnim poteškoćama.-BAZINGA hahahahahahahahahhaa

  • Avatar PanchoVida
    PanchoVida Srijeda, 20.06.2018. u 14:28

    Ja konzmiram teške droge od svoje 16-e godine, al u u cijelom životu nisam napisao ovoliko nepovezanih glupusti kao ova "blogerica" u svome "blogu".

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message