Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Astronauti su nakon sljetanja na Zemlju ispunili i carinsku deklaraciju. Kao mjesto iz kojeg dolaze naveli su Mjesec, broj leta - Apollo 11, a među robom koju unose uredno su prijavili uzorke Mjesečeva kamenja i prašine
Srijeda je 16. srpnja 1969. godine. Na Floridi je već pržilo ljetno sunce, a iznad lansirne rampe u Svemirskom centru Kennedy uzdizala se golema trostupanjska raketa Saturn V. Na njezinu su vrhu sjedila trojica muškaraca koja su se spremala krenuti na put kakav prije njih nitko nije prošao.
Neil Armstrong bio je zapovjednik misije Apollo 11, Edwin „Buzz” Aldrin pilot lunarnog modula, a Michael Collins pilot zapovjednog modula. Armstrong i Aldrin trebali su pokušati sletjeti na Mjesec, dok je Collins imao zadatak ostati u orbiti i čekati njihov povratak.
U 9.32 sati prema lokalnom, odnosno u 14.32 prema srednjeeuropskom vremenu, Apollo 11 odvojio se od Zemlje. Dvanaestak minuta poslije astronauti su već bili u orbiti, a nakon kruga i pol oko planeta dobili su dopuštenje da nastave prema Mjesecu.
Cijeli svijet pratio je putovanje s mješavinom oduševljenja i straha. Nije se čekalo samo slijetanje. Čekao se odgovor na mnogo ozbiljnije pitanje: hoće li se trojica astronauta uopće vratiti?
Večernji list toga je 16. srpnja na gotovo cijeloj stranici objavio veliki naslov: „Danas epohalni let ‘Apolla-11’ na Mjesec”.
Uz njega se nalazio i detaljan 'Vozni red Apolla-11', sastavljen gotovo kao raspored neke vrlo neobične međugradske linije. Čitatelji su mogli pratiti kada će letjelica ući u Zemljinu orbitu, kada će krenuti prema Mjesecu, kada će se lunarni modul odvojiti te kada bi Armstrong i Aldrin trebali izići na Mjesečevu površinu.
No najveći naslov na stranici nije najavljivao pobjedu, nego najgori mogući scenarij: 'U slučaju katastrofe – 48 sati agonije.'
Naime, ako se astronauti uspiju spustiti, ali više ne budu mogli poletjeti s Mjeseca, nitko ih neće moći spasiti. Nije postojala pričuvna letjelica koja bi došla po njih. Ostali bi sami, s ograničenom zalihom kisika, dok bi ih Zemlja mogla samo slušati.
Apollo 11 stigao je u Mjesečevu orbitu tri dana nakon polijetanja. Armstrong i Aldrin 20. srpnja ušli su u lunarni modul Eagle i odvojili se od Collinsa, koji je nastavio kružiti oko Mjeseca. Spuštanje nije teklo prema savršeno zamišljenom planu. Računalo je počelo izbacivati alarme, a Armstrong je primijetio da ih automatsko upravljanje vodi prema području prekrivenom velikim stijenama. Preuzeo je upravljanje i tražio sigurnije mjesto za slijetanje.
Dok je Eagle lebdio nad površinom, zaliha goriva opasno se smanjivala. Kada je modul napokon dotaknuo tlo u Moru tišine, preostalo ga je za još samo tridesetak sekundi leta.
– Houston, ovdje Baza tišine. Eagle je sletio – javio je Armstrong.
U kontroli misije napokon su mogli udahnuti.
Nekoliko sati poslije Armstrong je sišao niz ljestve i postao prvi čovjek koji je stupio na neko drugo nebesko tijelo. Aldrin mu se uskoro pridružio. Oko dva i pol sata hodali su Mjesecom, fotografirali površinu, postavljali instrumente i skupljali kamenje i prašinu. Collins ih je za to vrijeme čekao u orbiti.
Armstrong i Aldrin potom su uspjeli poletjeti s Mjeseca, spojiti se s Collinsom i krenuti prema Zemlji. Kapsula je 24. srpnja pala u Tihi ocean, nedaleko od Havaja, gdje ih je pokupio američki nosač zrakoplova
Najopasniji službeni put u povijesti bio je završen.
Ostalo je još samo opravdati troškove.
Buzz Aldrin nakon povratka morao je ispuniti službeni putni nalog. Na požutjelom obrascu uredno je navedena ruta koja se teško može nadmašiti:
Houston – Cape Kennedy – Mjesec – Tihi ocean – Havaji – Houston.
Među prijevoznim sredstvima kojima se koristio navedeni su državni automobili, državni zrakoplovi i – državna svemirska letjelica. U putnom nalogu također je zapisano da su mu tijekom putovanja bili osigurani državni obroci i smještaj.
Aldrin je za čitavo putovanje prijavio troškove od točno 33 dolara i 31 centa.
Naravno, nije morao platiti raketu, gorivo ni kartu do Mjeseca. Pretpostavlja se da se iznos uglavnom odnosio na vožnju njegovim privatnim automobilom do zrakoplovne baze Ellington u Houstonu i natrag. Do Floride je putovao državnim zrakoplovom, a prijevoz od Zemlje do Mjeseca išao je na račun američke vlade. Prema tečaju Europske središnje banke od 16. srpnja 2026., tih 33,31 dolar nominalno iznosi oko 29 eura. No obična pretvorba ne pokazuje koliko je taj novac vrijedio 1969. godine. Kada se uračuna američka inflacija, Aldrinova naknada imala bi današnju kupovnu vrijednost od oko 303 dolara, odnosno približno 266 eura.
Dakle, čovjek je odletio na Mjesec, hodao njegovom površinom, vratio se živ i državi predao putni nalog vrijedan otprilike koliko danas stoji nešto bolji ručak na Jadranu.
Papirologija nije završila putnim nalogom.
Armstrong, Aldrin i Collins po dolasku na Havaje morali su ispuniti i carinsku deklaraciju. Kao mjesto iz kojeg dolaze naveli su Mjesec, broj leta bio je Apollo 11, a među robom koju unose uredno su prijavili uzorke Mjesečeva kamenja i prašine.
Na obrascu se nalazilo i pitanje jesu li tijekom putovanja bili izloženi nekoj zaraznoj bolesti. Odgovor nije mogao biti ni potvrdan ni niječan. Uz moguću „Mjesečevu bolest” jednostavno je navedeno da to tek treba utvrditi.
Zbog straha da su mogli donijeti nepoznate mikroorganizme astronauti su nakon povratka smješteni u karantenu. Na kraju se pokazalo da na Mjesecu nisu pokupili nikakvu zarazu. Donijeli su kamenje, prašinu, fotografije i priču koju će čovječanstvo pamtiti.
I račun na 33 dolara i 31 cent.
24sata © 2026
