COTARDOV SINDROM
FOTO Bolest koja tjera do ludila. Oboljeli misle da su mrtvi, da ne postoje: 'Nestajem iznutra...'
Cotardov sindrom rijetki je psihijatrski poremećaj prvi put zabilježen 1880. godine. Oboljeli su sigurni da su preminuli i da ništa oko njih ne postoji. Odbijaju pomoć...
Nakon teške prometne nesreće i operacija koje su uslijedile, jedan muškarac probudio se uvjeren da je mrtav. Nije to bila metafora niti šok nakon traume. Bio je siguran da njegovo tijelo više ne funkcionira i da se nalazi na mjestu nalik paklu. Liječnicima je objašnjavao da je umro od sepse i da sada samo “postoji” među živima.
Nakon teške prometne nesreće i operacija koje su uslijedile, jedan muškarac probudio se uvjeren da je mrtav. Nije to bila metafora niti šok nakon traume. Bio je siguran da njegovo tijelo više ne funkcionira i da se nalazi na mjestu nalik paklu. Liječnicima je objašnjavao da je umro od sepse i da sada samo “postoji” među živima.
U drugom slučaju, 14-godišnji dječak s teškim epileptičkim napadajima nekoliko bi puta godišnje ulazio u razdoblja koja su trajala tjednima ili mjesecima. Tijekom njih govorio bi roditeljima da je mrtav i da ni svijet oko njega više nije stvaran. Nije se radilo o filozofiranju, nego o čvrstom uvjerenju koje nije moglo nestati logikom.
Oba slučaja pripadala su istoj rijetkoj dijagnozi: Cotardov sindrom.
Poremećaj je još 1880. opisao francuski neurolog i psihijatar Jules Cotard. Njegova pacijentica, kasnije poznata kao “Mademoiselle X”, bila je uvjerena da nema organe i da ne mora jesti jer je već umrla. Na kraju je preminula od pothranjenosti, ne zato što je htjela umrijeti, nego zato što je bila sigurna da je smrt već nastupila.
Danas znamo da Cotardov sindrom nije horor-priča nego rijedak, ali stvaran psihijatrijski poremećaj. Osoba ne “glumi” niti traži pažnju, mozak joj prestane povezivati osjećaj postojanja s percepcijom tijela.
Najčešće se javlja u teškoj depresiji s psihozom, ali može nastati i nakon ozljede mozga, epilepsije ili neuroloških bolesti.
U jednoj bolnici zaprimljen je 65-godišnji učitelj koji je pokušavao samoubojstvo kako bi “zaštitio druge”. Tvrdio je da je mrtav i da širi bolest jer njegovo tijelo propada. Nakon postavljanja dijagnoze liječnici su započeli terapiju lijekovima i elektrokonvulzivnim liječenjem. U samo sedam tjedana simptomi su nestali, jednako naglo kao što su se i pojavili.
Pregledi slučajeva pokazuju zanimljiv obrazac: skoro devet od deset pacijenata ima tešku depresiju, većina vjeruje da im tijelo ne postoji, a više od polovice sumnja i u postojanje svijeta oko sebe.
Poremećaj jednako pogađa muškarce i žene, ali je češći u starijoj dobi.
Jedna mlađa djevojka kasnije je za britanske medije opisala vlastito iskustvo: osjećaj da je “nestala iznutra”. Nije bila tužna nego odsutna, kao da je svijest ostala, ali osoba nije. Prestala je izlaziti, spavala je danju, odlazila na groblja da bude uz druge mrtve, noću bi gledala horore jer su joj djelovali stvarnije od svakodnevice. Nakon psihijatrijskog liječenja stanje se postupno povuklo.
Cotardov sindrom podsjeća koliko je osjećaj “ja postojim” zapravo krhak. Većina nas ga nikada ne dovodi u pitanje, ali tek kad nestane postane jasno da nije samo filozofsko pitanje, nego funkcija mozga.
