ZASTRAŠUJUĆI HIPOTETSKI SCENARIJ
FOTO Što bi se dogodilo da Zemlju pogodi veliki asteroid? Nebo se pretvara u bijeli pakao
Zamislite da se nebo nad Sibirskom tajgom pretvara u bijeli pakao, a Zemlja drhti od udara asteroida promjera dva kilometra... Ovo je hipotetski scenarij koji prikazuje katastrofalne posljedice takvog kozmičkog sudara, od trenutne eksplozije do globalne "asteroidne zime" koja bi mogla prekinuti kontinuitet moderne civilizacije...
Nekoliko sekundi kasnije dolazi udar. Tlo na mjestu kontakta ne ponaša se kao čvrsta stijena, ponaša se poput tekućine pod ekstremnim pritiskom. Asteroid i gornji sloj kore trenutačno se pretvaraju u paru i rastaljenu stijenu koja eksplodira prema van energijom desecima do stotinama puta većom od ukupnog suvremenog nuklearnog arsenala čovječanstva. U tajgi ispod mjesta udara nastaje krater širok približno 25 do 35 kilometara i dubok nekoliko kilometara. Planine u blizini gube vrhove, rijeke se prelijevaju ili mijenjaju korita, a milijuni stabala poležu u ogromnim koncentričnim krugovima – kao da je prošla udarna oluja brža od zvuka.
Zamislite rano zimsko jutro u središnjem Sibiru. Temperatura je −40 °C, zrak potpuno miran, a iznad beskrajne tajge nebo je kristalno čisto. Sunce tek izlazi, nisko i blijedo, i sve izgleda nepomično – dok se na horizontu ne pojavi druga svjetlost. U početku izgleda kao najsjajnija zvijezda koju ste ikada vidjeli po danu. Zatim, u samo nekoliko sekundi, postaje toliko intenzivna da Sunce izgleda blijedo pokraj nje. Nebo se pretvara u bijeli pakao. To nije vatra koja gori na nebu. To je zrak koji se pretvara u plazmu.
Naravno, ovo je hipotetski scenarij. Asteroid promjera oko dva kilometra ulazi u atmosferu brzinom od približno 20 kilometara u sekundi. Zrak ispred njega sabija se tako brzo da ne stigne pobjeći, temperatura raste na desetke tisuća stupnjeva, stvarajući užareni plazmeni omotač koji bljesne jače od Sunca. Bljesak je vidljiv stotinama kilometara uokolo. U tom trenutku još nema zvuka, samo zasljepljujuća svjetlost i val topline.
Na manjim udaljenostima od nekoliko stotina kilometara suha vegetacija može početi tinjati ili se zapaliti, dok se snijeg lokalno topi na površini.
Planetarna obrana ne pokušava predvidjeti hoće li se takav udar dogoditi, nego što bi se dogodilo kad bi se putanja nekog velikog objekta jednom poklopila s našom, a fizika takvog susreta danas je dobro poznata.
Nekoliko sekundi kasnije dolazi udar. Tlo na mjestu kontakta ne ponaša se kao čvrsta stijena, ponaša se poput tekućine pod ekstremnim pritiskom. Asteroid i gornji sloj kore trenutačno se pretvaraju u paru i rastaljenu stijenu koja eksplodira prema van energijom desecima do stotinama puta većom od ukupnog suvremenog nuklearnog arsenala čovječanstva. U tajgi ispod mjesta udara nastaje krater širok približno 25 do 35 kilometara i dubok nekoliko kilometara. Planine u blizini gube vrhove, rijeke se prelijevaju ili mijenjaju korita, a milijuni stabala poležu u ogromnim koncentričnim krugovima – kao da je prošla udarna oluja brža od zvuka.
Tek tada dolazi zvuk. Ne nalik klasičnoj eksploziji, nego dubokom, dugotrajnom tutnjaju koji se širi kontinentom minutama. Tisućama kilometara dalje prozori pucaju, automobili se tresu, a seizmografi diljem svijeta bilježe potres magnitude približno 8 do 9 po Richteru. Većina živih bića u radijusu stotina kilometara nikada ne čuje ništa, udarni i toplinski val stižu prije nego što živčani sustav stigne registrirati zvuk.
Ali pravi poremećaj tek počinje. Dio izbačenog materijala, milijuni tona stijene i prašine, lansira se visoko iznad atmosfere. Oko sat do dva nakon udara počinje se vraćati kao vatrena kiša. Ne kao fini pepeo, nego kao tisuće do milijuni užarenih fragmenata koji ponovno ulaze u atmosferu na velikim područjima hemisfere. Nebo posvuda počinje svijetliti, dugotrajna kiša meteora koja traje satima. Dok prolaze kroz zrak, zagrijavaju ga dovoljno da se na velikim regionalnim i kontinentalnim područjima zapale šume i suha vegetacija, ali ne nužno istovremeno na cijelom planetu.
Požari više nemaju jedno središte – postaju brojni i rašireni. U danima nakon udara Sunce postupno nestaje iza gustog sloja prašine, čađe i sumpornih spojeva podignutih u stratosferu. Dnevno svjetlo postaje mutno, zatim bakreno, a zatim nalik dubokom sumraku čak i u podne. Temperature počinju padati, prvo nekoliko stupnjeva, zatim približno 5–10 °C globalno u roku od tjedana do mjeseci. Ljeto na velikom dijelu sjeverne hemisfere praktično prestaje postojati.
Mjesecima kasnije snijeg pada usred onoga što bi trebala biti vegetacijska sezona. Usjevi propadaju jer nema dovoljno svjetla za fotosintezu. U oceanima dolazi do velikog pada produktivnosti fitoplanktona, temelja većine hranidbenih lanaca. Problem više nije sama eksplozija, nego glad. Moderna civilizacija ovisi o kontinuiranoj žetvi, transportu hrane i stabilnoj klimi, a svi ti sustavi teško funkcioniraju kad se prosječna temperatura pomakne za više stupnjeva prema dolje i insolacija znatno oslabi.
Nakon nekoliko godina prašina se počinje taložiti i Sunce se polako vraća, ali drukčije nego prije. Kemijske reakcije u atmosferi djelomično su prorijedile ozonski omotač, pa ultraljubičasto zračenje lakše dopire do površine. Mnoge biljke i mikroorganizmi koji su preživjeli hladnoću i mrak sada se suočavaju s novim stresom, pojačanim UV zračenjem. Ekosustavi se postupno obnavljaju, ali postaju drukčiji nego prije udara.
Asteroid te veličine ne bi uništio sav život na Zemlji. Ali bi vrlo vjerojatno prekinuo kontinuitet globalne civilizacije kakvu poznajemo. Preživjeli bi uglavnom bili oni s lokalnim izvorima hrane, skloništima otpornim na hladnoću i sposobnošću da prežive godine poremećene klime i nestašice. Oporavak biosfere trajao bi desetljećima do stoljećima, a oporavak globalnog tehnološkog društva ostao bi neizvjestan.
Globalni pad temperature i zatamnjenje neba stigli bi relativno brzo. U Europi bi se temperature spustile za nekoliko do oko deset stupnjeva, ovisno o sezoni, zime bi postale znatno oštrije, a ljeta kratka i hladna. Snijeg bi povremeno padao i tijekom kasnog proljeća. Gradovi snažno ovisni o uvozu hrane i energije suočili bi se s ozbiljnim nestašicama. Ruralnija područja imala bi nešto veće kratkoročne šanse prilagodbe, ali bi usjevi globalno podbacivali. Početak gladi osjetio bi se kroz poremećaj lanca opskrbe, trgovine bi se brzo ispraznile, a transport hrane postao nepouzdan.
Dugoročno, nakon mjeseci do godina, Europa bi bila u razdoblju hladnije i tamnije klime, svojevrsnoj asteroidnoj zimi. Mrak, hladnoća i glad odnijeli bi velik broj života. Djelomično prorijeđen ozonski omotač povećao bi UV zračenje kada se Sunce vrati, dodatno opterećujući usjeve i ekosustave.
Veliki gradovi snažno ovisni o globalnoj trgovini suočili bi se s velikim demografskim padom i raspadom infrastrukture. Manje zajednice s lokalnom proizvodnjom hrane imale bi veće šanse opstanka, ali bi globalno društvo kakvo poznajemo bilo ozbiljno narušeno.
Takvi udari događaju se otprilike jednom u nekoliko stotina tisuća do oko milijun godina. Astronomi danas prate većinu velikih asteroida i nijedan poznati objekt ne prijeti Zemlji u sljedećih nekoliko stoljeća. Zadnji veliki udar asteroida na Zemlju dogodio se 30. lipnja 1908. iznad sibirske Tunguzije, iako zapravo nije ni stigao do tla. Tijelo široko oko 50-60 m raspalo se nekoliko kilometara u zraku i oslobodilo snagu desetak megatona. Šuma je polegla u savršenom krugu od oko 2000 km2
