TAJNE SVALBARDA
FOTO Život na rubu svijeta: Na ovom otočju 'zabranjeno' je umrijeti. Bez puške skoro nigdje
Na pola puta između norveškog kopna i Sjevernog pola, usred Arktičkog oceana, smjestio se Svalbard. Ovaj arhipelag, jedno od najsjevernijih trajno naseljenih mjesta na Zemlji, funkcionira prema pravilima kakva se rijetko mogu naći drugdje. To je svijet vječnog leda, polarnih medvjeda i zakona koji oblikuju život na samom rubu svijeta...
Stoljećima je Svalbard bio svojevrsna ničija zemlja (terra nullius), utočište za kitolovce, lovce na morževe i rudare iz raznih zemalja koji su iskorištavali njegova bogatstva bez jasnog pravnog okvira...
Na pola puta između norveškog kopna i Sjevernog pola, usred Arktičkog oceana, smjestio se Svalbard. Ovaj arhipelag, jedno od najsjevernijih trajno naseljenih mjesta na Zemlji, funkcionira prema pravilima kakva se rijetko mogu naći drugdje. To je svijet vječnog leda, polarnih medvjeda i zakona koji oblikuju život na samom rubu svijeta, od posebnih pravila pokopa do obveze nošenja zaštite od medvjeda izvan naselja.
Iako se u nordijskim sagama spominje još u 12. stoljeću pod imenom Svalbarði ili "hladni rub", otočje je za europsku znanost službeno otkrio nizozemski istraživač Willem Barentsz 1596. godine...
Stoljećima je Svalbard bio svojevrsna ničija zemlja (terra nullius), utočište za kitolovce, lovce na morževe i rudare iz raznih zemalja koji su iskorištavali njegova bogatstva bez jasnog pravnog okvira...
Potreba za pravilima postala je očita početkom 20. stoljeća, s razvojem rudarenja ugljena i sve češćim sporovima oko vlasništva. Rješenje je stiglo nakon Prvog svjetskog rata: Svalbardski ugovor potpisan je u Parizu 9. veljače 1920. godine. Njime je Norveškoj priznat pun suverenitet nad arhipelagom, ali uz niz jedinstvenih ograničenja.
Najvažnija odredba ugovora, koji danas ima više od 40 država potpisnica, jest da građani svih tih zemalja imaju jednako pravo na gospodarske aktivnosti na Svalbardu: uključujući rudarstvo, ribolov i trgovinu. Norveška upravlja otočjem, ali ne smije diskriminirati druge potpisnice
Svalbard je ujedno demilitarizirana zona: zabranjena je izgradnja vojnih baza i korištenje teritorija u ratne svrhe. Posebno je zanimljivo i to da se porezi prikupljeni na otoku moraju koristiti isključivo za lokalne potrebe, zbog čega su porezne stope niže nego na norveškom kopnu.
Danas na Svalbardu živi oko 2.900 do 3.000 ljudi. Većina stanovništva nalazi se u norveškim naseljima Longyearbyen i Ny-Ålesund, dok u ruskom Barentsburgu živi manja zajednica, a poljska istraživačka stanica u Hornsundu ima tek nekolicinu ljudi.
Stanovništvo je iznimno raznoliko: uz Norvežane, tu su Rusi, Ukrajinci i znanstvenici iz cijelog svijeta. Bilo je i Hrvata tamo.. Na Svalbardu nema autohtonog stanovništva; svi su doseljenici koji su došli zbog posla, istraživanja ili avanture.
Svalbard ima poseban migracijski status. Iako je dio Norveške, nalazi se izvan Schengenskog prostora. U praksi to znači da ljudi mogu doći živjeti i raditi bez klasične radne dozvole, ali pod uvjetom da se mogu sami uzdržavati
Vlasti imaju pravo odbiti ili udaljiti osobe koje ne ispunjavaju te uvjete. Budući da se do Svalbarda gotovo uvijek putuje preko Norveške, putnici kojima je potrebna viza za Norvešku moraju imati odgovarajuću (najčešće višekratnu) schengensku vizu. Građani EU također moraju imati važeći identifikacijski dokument, najčešće putovnicu.
Jedna od najpoznatijih priča o Svalbardu kaže da je ondje “ilegalno umrijeti”. To nije točno, ali ima zrno istine. Naime, zbog permafrosta, trajno smrznutog tla koje sprječava raspadanje tijela, pokopi su u praksi obustavljeni još sredinom 20. stoljeća.
ijela pokopana desetljećima ranije ostala su iznimno dobro očuvana, što je potaknulo zabrinutost zbog potencijalnog očuvanja patogena. Zbog toga se danas osobe koje su teško bolesne najčešće prevoze na norveško kopno prije smrti.
Slično vrijedi i za rađanje: Longyearbyen ima bolnicu, ali nije opremljena za porode. Trudnice zato nekoliko tjedana prije termina odlaze na kopno, najčešće u Tromsø.
Duboko u planini pokraj Longyearbyena nalazi se jedna od najvažnijih “sigurnosnih kopija” čovječanstva – Svalbardska globalna riznica sjemena. Otvorena 2008. godine, služi kao zaštita svjetske bioraznolikosti usjeva.
U njoj se čuvaju duplikati sjemena iz genskih banaka diljem svijeta, za slučaj ratova, katastrofa ili klimatskih promjena. Riznica može primiti do 4,5 milijuna uzoraka, a trenutno ih čuva više od 1,3 milijuna. Ukopana je duboko u planinu i održava stalnu temperaturu od -18 °C, a vlasništvo nad sjemenom ostaje zemljama koje su ga pohranile.
Život na Svalbardu u potpunosti je podređen prirodi. U širem području Barentsovog mora živi oko 3.000 polarnih medvjeda, dok se manji dio njih redovito kreće po samom arhipelagu.
Susret s njima izvan naselja predstavlja stvarnu opasnost. Zato je obavezno imati sredstvo za odvraćanje medvjeda pri napuštanju naselja – najčešće signalni pištolj, a često i vatreno oružje za koje je potrebna odgovarajuća obuka.
Longyearbyen je mali i kompaktan grad, ali pun neobičnosti. Gotovo sve cijevi za vodu i grijanje nalaze se iznad zemlje, a kuće su podignute na stupovima kako bi se izbjegla oštećenja zbog permafrosta.
Domaće životinje strogo su regulirane kako bi se zaštitio osjetljivi ekosustav, posebno ptice.
Život je skup jer se gotovo sve mora uvoziti, ali unatoč izolaciji, zajednica je iznenađujuće živahna. Postoje festivali, sportske dvorane, kulturni događaji – pa čak i jedna od najsjevernijih pivovara na svijetu.
Na Svalbardu ništa nije sasvim uobičajeno. To je mjesto gdje zakoni, priroda i svakodnevica stalno podsjećaju da ste daleko od ostatka svijeta – i da ovdje, više nego igdje, pravila piše sama priroda...
