Je li drevno nuklearno oružje izbrisalo - cijele civilizacije?!

Sedam godina nakon nuklearnih testova provedenih u New Mexicu, Dr. Robert Oppenheimer držao je predavanje pred dvoranom punom studenata. Jedan od njih na kraju je digao ruku i pitao ga je li to zaista bio prvi nuklearni test ikada održan.

- Jest, u moderno vrijeme, odgovorio je Oppenheimer, čovjek kojeg se smatra ocem nuklearnog naoružanja. Njegova rečenica tada je, a i danas zbunjuje mnoge.

Oppenheimer je inače strastveno proučavao Bhagavad Gitu , drevni hinduistički tekst u kojemu se opisuje apokaliptična katastrofa koja sigurno nije mogla biti izazvana vulkanskom erupcijom ili drugim prirodnim fenomenom. Nakon što je u New Mexicu provedeno testiranje, Oppenheimer se pred televizijskim kamerama prisjetio tog trenutka i tada citirao upravo Bhagavad Gitu.

http://praguerevue.com/

- Znali smo da svijet više nikada neće biti isti. Nekoliko se ljudi nasmijalo, nekoliko ih je zaplakalo. Većina je bila u tišini. Tada sam se sjetio stiha iz drevnog hinduističkog teksta - Bhagavad Gite. Višnu pokušava uvjeriti Princa da odradi svoju dužnost i da bi ga zastrašio preuzima novi oblik s mnogo ruku i kaže: 'Sada sam postao Smrt, uništavač svjetova.' Svi smo to mislili, na ovaj ili onaj način, rekao je tada Oppenheimer.

Je li Oppenheimer zaista vjerovao u ono što je pisalo u drevnim spisima ili su ga oni samo inspirirali nije poznato. Unatoč tomu, mnogi upućuju na mogućnost da su drevne civilizacije još prije nekoliko desetaka tisuća godina posjedovale oružje usporedivo s današnjim nuklearnim.

Najčešći argument pritom je tzv. ' Libijsko pustinjsko staklo ', materijal koji je pronađen u Libijskoj pustinji gdje se i danas može pronaći u radijusu od nekoliko desetaka kilometara. Njega je krajem 1932. godine prvi primijetio Patrick Clayton , geometar s Egipatskog geološkog instituta, kada se vozio kroz pustinju i primijetio krckanje pod gumama.

Bilo je to staklo koje će desetljećima kasnije postati jedno od i dalje neriješenih znanstvenih enigmi. Naime, kako bi se pustinjski pijesak mogao pretvoriti u staklo potrebna je temperatura do 1815 'Celzija'.

Wikimedia

Godinama kasnije, Albion W. Hart proučavao je mjesto na kojem su u New Mexicu vršeni nuklearni eksperimenti i primijetio je da su komadići stakla na tlu vrlo slični onima koje je u pustinji pronašao Patrick Clayton. Uspoređujući pak veličinu područja na kojima je pronađeno staklo, Hart je zaključio da je snaga oružja koje je eksplodiralo u pustinji morala biti oko 10 tisuća puta veće od snage prve nuklearne bombe koja je testirana u New Mexicu.

Kasnije su slični komadići stakla pronađeni u još nekoliko pustinja diljem svijeta, a znanstvenici su ih pokušali objasniti udarima gigantskih meteorita. No, ta je teorija odbačena s obzirom na nepostojanje kratera. Nadalje, staklo pronađeno u Libijskoj pustinji odlikuje prozornost i čistoća od čak 99% što nije tipično za materiju nastalu nakon udara meteorita, piše The Epoch Times .

Slučaj Mohendža Dara

Mohendžo Daro bio je drevni grad smješten u na donjem toku Inda u današnjem Pakistanu. Svoj je vrhunac doživio oko 2500 godina prije Krista. Danas se Mohendžo Daro smatra najvećim očuvanim gradom iz brončanog doba , a imao je kompleksnu strukturu, građen je od opeke, a imao je i sustav kanalizacije, navodnjavanja te grijanja.

Godine 1927., dugo nakon što su otkrivene njegove ruševine, istraživači su iskopali i prve ostatke njegovih stanovnika. Svi oni pronađeni su u položajima koji sugerira 'iznenadnu katastrofu' koja je odjednom zatekla sve stanovnike grada. Nekoliko desetaka tijela pronađeno je po ulicama grada, a ne na - grobljima.

No, povjesničari takva tumačenja nazivaju pseudoznanstvenim i kažu kako su tijela pronađena u stanju kakvom jesu zbog vrlo neopreznog iskapanja. Oni također tvrde da pronađena tijela pripadaju različitim epohama između kojih je prošlo i po tisuću godina te kako je dio njih bio grupno zapaljen što bi također objasnilo zašto nisu pronađeni na mjestu predviđenom za ukop.

Također, navodi Rationalwiki , točni nisu ni navodi o radioaktivnosti koja je navodno prekrivala područje u kojem se nalazio grad.

Unatoč svemu, činjenica je da je Mohendžo Daro bio daleko najnapredniji grad svojeg vremena. Njegovi su stanovnici gradili kanalizaciji sustav, kuće su imale svoje toalete koji su se ispirali, a pristup vodi bio je univerzalan. Njihove su prometnice bile popločene, a postotak pismenosti stanovništva bio je vrlo visok.

Na kraju ipak ostaje činjenica da su brojni drevni narodi u svojim spisima spominjali apokaliptične događaje koji se ne mogu objasniti prirodnim katastrofama. Iako je slučaj Mohendža Dara definitivno vrlo 'nategnut', staklo iz Libijske pustinje sigurno će još dugo zaokupljati umove znanstvenika diljem svijeta.