Ljudi su vodili vukove sa sobom i brinuli se za njih puno prije nego što su se pojavili psi?

Ostaci prapovijesnih vukova pronađeni na baltičkom otoku upućuju na to da su se ljudi brinuli za vukove možda i tisućama godina prije nego što su se psi u potpunosti razvili, pokazuje novo istraživanje!

Arheolozi su nedavno pronašli ostatke, datirane između 3.000 i 5.000 godina starosti, u špilji Stora Förvar na švedskom otoku Stora Karlsö. Prema istraživačima sa Sveučilišta u Stockholmu, špilja pokazuje znakove intenzivne uporabe od strane lovaca na tuljane i ribara tijekom kamenog i brončanog doba. Otok je velik svega 2,5 četvornih kilometara i ne postoje dokazi o autohtonim kopnenim sisavcima. Zbog te izolacije, istraživači vjeruju da su vukove ondje doveli ljudi, najvjerojatnije brodovima.

Danas u znanstvenoj zajednici prevladava stav da su psi prvi put razvili iz vukova tijekom starijeg kamenog doba, prije ostalih domaćih životinja. Međutim, gdje se i koliko puta dogodila domestikacija još uvijek nije jasno. Jedna vodeća teorija sugerira da su se vukovi postupno prilagodili životu u blizini ljudi, dok druga pretpostavlja da su ljudi odgajali i pripitomljavali vučje mladunce od vrlo rane dobi. Dosad nisu identificirani ostaci pasa koji bi potjecali iz tih najranijih faza domestikacije, pa nema ni nedvojbenih dokaza za sve pretpostavke o postanku pasa.
No, novi dokazi koji pokazuju zajednički život vukova i ljudi na švedskom otoku upućuju na vjerojatnu prapovijesnu domestikaciju vukova. DNK analiza dviju kostiju pronađenih u špilji potvrdila je da su životinje bili vukovi, a ne psi, pri čemu nekoliko njihovih obilježja sugerira da su ti canidi bili u bliskom kontaktu s ljudima.

Čini se da je jedan od vukova preživio s ozljedom uda, što bi mu znatno otežalo lov, što upućuje na to da se netko o njemu brinuo.

„Otkriće ovih vukova na udaljenom otoku potpuno je neočekivano”, rekao je Linus Girdland-Flink sa Sveučilišta u Aberdeenu, jedan od autora studije objavljene u časopisu PNAS.

REVOLUCIONARNA STUDIJA Znanstvenici: Psi se ne razlikuju u veličini i oblicima zbog našeg utjecaja i uzgoja u novije doba

„Ne samo da su imali podrijetlo koje se ne razlikuje od ostalih euroazijskih vukova, nego se čini da su živjeli uz ljude, hranili se njihovom hranom i boravili na mjestu do kojeg su mogli doći jedino brodom.”

Iako iz fosila nije jasno jesu li vukovi bili pripitomljeni, držani u zatočeništvu ili upravljani na neki drugi način, nalazi upućuju na to da su odnosi između ljudi i vukova bili mnogo raznolikiji nego što se ranije mislilo. Interakcije između ljudi i vukova u špilji, čini se, uključivale su blisku suradnju, što upućuje na rane eksperimente s domestikacijom koji nisu izravno doveli do današnjih pasa, kažu znanstvenici.

„Iako ne možemo isključiti da su ovi vukovi imali nisku genetsku raznolikost iz prirodnih razloga, to sugerira da su ljudi s vukovima stupali u interakciju i njima upravljali na načine koje dosad nismo razmatrali”, rekao je Anders Bergström, još jedan autor studije sa Sveučilišta East Anglia.

„Ovo je provokativan primjer koji otvara mogućnost da su u određenim okruženjima ljudi bili u stanju zadržavati vukove u svojim naseljima i u tome pronalaziti vrijednost”, rekao je suautor studije Pontus Skoglund iz Instituta Francis Crick.

Prema navodima  dr. sc. Marija Novaka s iz Instituta za antropologiju iz Zagreba, do danas najstariji poznati ostaci modernog psa u Hrvatskoj zabilježeni su u ranoneolitičkom sloju na nalazištu Crno vrilo kraj Zadra. Koštani ostaci psa (fragment donje čeljusti i dva zuba) iz tog nalazišta stari su otprilike 7500-8000 godina.

Na dalekom sjeveru Sibira, na otoku Žokovu, nađene su drvene sanjke s ostacima 11 pasa. Njih sedam ima kosti koje proporcijama odgovaraju onima sibirskog haskija, a četiri su sličniji grenladskim psima. Ti su ostaci, nađeni 2017., stari 9000 godina i vjeruje se da oni predstavljaju najstariji dokaz o tome da je čovjek svjesno uzgajao pse određenih karakteristika.