Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Ante Ivišić posljednje tri godine radi s mlađim kategorijama Hajduka: 'Igrači dolaze kod psihologa jer žele napredovati, ali puno je predrasuda. Mene su na hodniku znali pitati: "A koji je njegov problem?”
Kad mladi nogometaš izađe iz ureda sportskog psihologa, često se netko na hodniku zapita: "A koji je njegov problem?” Ante Ivišić, psiholog Hajdukove akademije, kaže da je odgovor najčešće isti. Problema nema. Igrač samo želi raditi na sebi i pripremiti se za izazove u vrhunskom sportu.
Pokretanje videa...
VIDEO
Sve utakmice SuperSport HNL-a gledajte samo na MAXSport kanalu Hrvatskog Telekoma.
Ivišić je u Hajduku tri i pol godine. Došao je u vrijeme kad je generacija "bilih tića" igrala finale Lige prvaka mladih, a danas radi s igračima svih uzrasta i s trenerima akademije. Razgovarali smo s njim o pritisku koji djeca nose od malih nogu, o predrasudama prema psiholozima u sportu i o tome zašto rezultat u akademiji nije na prvom mjestu.
Kad mladi nogometaš sjedne nasuprot vama, s čime najčešće dolazi?
- Prvo se trebamo odmaknuti od ideje da mladi sportaši idu kod psihologa zato što imaju probleme. Idu zato što žele napredovati, i to što bolje. Problemi postoje i razlikuju se od pojedinca do pojedinca, ovisno o njegovoj povijesti i životu. Zato uvijek krećem od psihodijagnostike i razgovora sa sportašem. Tek kad ga bolje upoznam, planiram na čemu ćemo raditi.
Nekim igračima treba poticaj, nekima razumijevanje. Kako prilagođavate pristup?
- Ako nekome treba poticaj, radimo na motivaciji, prije svega na unutarnjoj. Ona dolazi iz uživanja u sportu, iz toga da se njime baviš zato što ga voliš. A razumijevanje treba svakom sportašu, i svakom čovjeku. Moramo razumjeti njegovo stanje i potrebe pa vidjeti gdje s njim možemo raditi.
Kako djeci pomažete da se nose s očekivanjima i da nogomet ostane igra?
- Prioritet Hajdukove akademije nije rezultat. Nije nam cilj da budemo prvi u juniorima, kadetima ili pionirima. Rezultat je nagrada koja dolazi s dobrim radom. Nije nevažan, svatko tko se bavi sportom želi rezultat, ali nama je na prvom mjestu razvoj, odnosno kako pojedinca dovesti do profesionalnog seniorskog nogometa. Gledamo što kojem igraču nedostaje kako bismo od njega stvorili vrhunskog profesionalca, ali i vrhunskog čovjeka - rekao nam je Ivišić, pa objasnio...
- Nogometaš nisi samo dok treniraš. Profesionalac si 24 sata dnevno. Na tvoju karijeru utječe i što jedeš, kako spavaš i kako radiš na sebi. Važno nam je i školovanje. Rodri (nogometaš Barcelone i španjolski reprezentativac, op. a.) u nekoliko je intervjua govorio o tome koliko je bitno da mladi igrači ne zapuste obrazovanje. Fakultetski je obrazovan i kaže da im to u nogometnoj karijeri ništa neće oduzeti, a može puno donijeti. Ne želimo da djeca sve stave na kartu nogometa.
Nakon prvenstva i Rodri i Pau Cubarsí otvoreno su govorili o radu sa psiholozima. Kako ste vi to doživjeli?
- Bilo je super to čuti. Uz Cubarsíja i Rodrija, i Ferran Torres je govorio o svojim problemima i o radu sa psihologom. Svijest o mentalnoj strani sporta sve je veća i to nas veseli. Nedavno su me na jednoj konferenciji pitali trebaju li mladi sportaši psihologa. Taj mi se naslov isprva nije svidio, ali kad sam malo o njemu razmislio, odgovor je ne. Ne trebaju ni psihologa, ni kondicijskog trenera, ni trenera. Ali to žele, jer žele biti izvrsni. A ako želiš biti izvrstan, radiš na svakom dijelu svog života, pa tako i na mentalnom.
Predrasude ipak nisu nestale. Mnogi i danas misle da onaj tko razgovara sa psihologom mora imati problem. Kako se nosite s takvim pogledima?
- Mislim da ih probijamo dobrim radom. Sportaši u početku i sami znaju doći s predrasudama. Mene su na hodniku znali pitati: "A koji je njegov problem?” Nema nikakvog problema, samo želi raditi na sebi. Što više psihologa bude u sportu, to će ljudi više shvaćati da je odlazak psihologu normalan i dobar, a ne nešto što radiš samo kad imaš problem. Takav pogled je jako površan.
Kakav teret nose mladi igrači koji dolaze k vama?
- U početku su bili skeptični. Hajduk je velik klub i čast je biti njegov dio, ali to automatski donosi ogromna očekivanja. Taj teret zna biti golem za njihove godine. U nogometu sve postaje ozbiljno sve ranije i onda djecu počnemo gledati kao male odrasle ljude.
- Djeca su i dalje djeca, sa svojim potrebama i svojim razvojnim putem, i to moramo poštovati. Često im pristupamo potpuno pogrešno. Važno je da djeca ostanu djeca, da uživaju u sportu i da im on ne bude teret, nego nešto što vole.
Ivišić je u klub stigao u trenutku kad je jedna Hajdukova generacija igrala finale Lige prvaka mladih, što je bio velik uspjeh za cijeli hrvatski nogomet. Kako se ta generacija nosila s pritiskom?
- Došao sam taman pred utakmicu s Manchester Cityjem na Poljudu i i meni je to bio poseban doživljaj. Akademija i stručni stožer na čelu s Marijanom Budimirom napravili su jako dobar posao. Kod tih momaka vidio si uživanje, i na terenu i u slavlju. To je temelj svega. Rezultat onda nije nešto što moraš ostvariti, nego nagrada za rad i za to što radiš ono što voliš.
Psiholog akademije ne radi samo s igračima, održava i edukacije za trenere. Zašto je rad s trenerima toliko važan?
- Treneri povezuju teoriju i praksu na terenu, pa je važno da budu potkovani i psihološki, a ne samo taktički. Ulaganje u trenere je ulaganje u budućnost sporta. Nije dovoljno imati vrhunske sportaše, trebaju ti i ljudi koji ih na vrhunski način odgajaju. Iznenadilo me što mi se treneri javljaju i individualno. I tu je riječ o tome da postanu bolji i uspješniji, a ne o problemima.
Traže li savjet kako se približiti mladim igračima, a da pritom ostanu autoritet?
- Da, redovito dolaze s takvim pitanjima i otvoreni su za učenje, a to je najvažnije. Jedan moj profesor govorio je: "Čitanje i spavanje možemo nadoknaditi samo čitanjem i spavanjem.” Tako je i s učenjem. Što se tiče pristupa mladima, moraš poznavati karakteristike uzrasta koji vodiš i prilagoditi mu se. Na tome radimo i ja, i klupska pedagoginja, i ostali stručnjaci.
Ivišić nije odmah ciljao na sport. Prije psihologije završio je filozofsko-teološki studij, a sport je dugo bio samo njegova strast. Igrao je futsal, među ostalim i u Prvoj hrvatskoj ligi. Kako ste došli do sportske psihologije?
- Na psihologiju sam krenuo s idejom da budem klinički psiholog i psihoterapeut. Nije mi palo na pamet da spojim sport, koji najviše volim, i psihologiju. Pred kraj studija pitao me prijatelj bih li radio sa sportašima. Zastao sam i rekao: "Čovječe, kako mi to dosad nije palo na pamet?”
- Počeo sam volontirati, onda raditi, pa sam došao do igrača iz HNL-a. Na kraju je došao razgovor u Hajduku. Vratio sam se kući, u klub za koji navijam od malih nogu. Ne mogu biti na boljem mjestu.
Jesu li vam sportaši promijenili pogled na vlastitu struku?
- Definitivno. Svakim razgovorom učiš, pa ni nakon ovog intervjua ni vaš ni moj mozak neće biti isti. Sportaši me svaki dan zadive. Intuitivno razvijaju strategije koje su psihološki jako dobro posložene, a te strategije možete primijeniti i u bilo kojem drugom poslu.
24sata © 2026
