Istraživali zašto Venera nema mjesec. Misle da ga je pojela

Astrofizičari iz Kalifornije predstavili su u ponedjeljak novu teoriju kojom objašnjavaju zašto Venera, planet najsličniji Zemlji po veličini, masi i strukturi, nema vlastiti mjesec, iznijevši tezu da je riječ o slučaju 'nebeskog kanibalizma'.

Iznimno spora brzina kojom se Venera okreće oko svoje osi osudila bi svaki prirodni satelit koji se nekoć možda oko nje okretao na postupno spiralno približavanje matičnom planetu i konačno gutanje u kataklizmičkom sudaru.

To je teorija znanstvenika s Kalifornijskog sveučilišta u Riversideu, objavljena u ponedjeljak u časopisu The Astrophysical Journal, koja predstavlja odmak od dosadašnjih objašnjenja zašto Venera, drugi planet od Sunca, nema mjesečevog pratitelja.

"Da je imala mjesec, a vjerojatno ga je u nekom trenutku i imala, nije ga mogla zadržati," izjavio je u ponedjeljak za Reuters astrofizičar Stephen Krane, glavni autor studije. "Taj bi mjesec u relativno kratkom vremenskom razdoblju pao na planet."

Krane je rekao da podaci iz računalnih modela, temeljenih na planetarnoj fizici i simulaciji gravitacijske mehanike hipotetskih Venerinih mjeseca različitih veličina, pokazuju da bi svi doživjeli istu sudbinu - prije ili kasnije pali bi na matični planet. Takav pretpostavljeni događaj "gutanja mjeseca" vjerojatno se dogodio unutar prve milijarde godina povijesti Venere, koja, poput ostatka Sunčeva sustava, seže oko 4,5 milijardi godina unatrag, rekao je Krane.

Znanstvenici su ranije pretpostavljali da Venera, poznata kao Zemljina "blizanka", ili nikada nije stekla vlastiti mjesec, ili je možda imala mjesec koji je uništen u snažnom sudaru s nekim drugim nebeskim tijelom.

Studija sa sveučilišta u Riversideu, usredotočena na dinamiku odnosa Zemlje i Mjeseca, otkrila je da je ključni čimbenik upravo brzina planetarne rotacije. Za razliku od Venere, kojoj je potrebno 243 zemaljska dana da dovrši jedan okretaj - nešto duže nego što joj treba za obilazak oko Sunca - Zemlja se okrene oko svoje osi svaka 24 sata, što je više od 200 puta brže od Venere, rekao je Krane. Prijenos energije uslijed brže rotacije Zemlje postupno odguruje naš Mjesec sve dalje, uzrokujući da se udaljava od Zemlje brzinom od 4 centimetra godišnje - što je precizno izmjereno pomoću zrcala koje su na površini Mjeseca 1969. godine ostavili astronauti Apolla 11.

Venera, treći najsjajniji objekt na noćnom nebu nakon Sunca i Mjeseca, predstavlja važan predmet proučavanja za znanstvenike koji žele saznati više o povijesti Zemlje i njezinoj budućnosti. Slična po stjenovitoj strukturi, ali nešto manja od Zemlje, Venera je obavijena gustom, otrovnom atmosferom koja je stvorila nekontrolirani efekt staklenika, zagrijavajući njezinu površinu do temperatura od čak 471 stupanj Celzija, dovoljno vrućih da rastope olovo.

Iako ne postoji dokaz da je Venerin mjesec ikada postojao, prema Kraneu je malo vjerojatno da je Venera u svojoj ranoj fazi nekako izbjegla sudar s drugim proto-planetom, za kakav se općenito smatra da je stvorio Zemljin Mjesec. Osvit unutarnjeg Sunčeva sustava bio je prepun velikih stjenovitih objekata koji su jurili kroz svemir i sudarali se jedni s drugima, pri čemu je Venera vjerojatno primila više nebeskih udara od Zemlje jer je bila bliže Suncu.

Znanstvenici se nadaju otkriti još tajni Venere pomoću dviju nadolazećih NASA-inih misija, planiranih za lansiranje krajem 2020-ih ili početkom 2030-ih, nazvanih DAVINCI+ i VERITAS, koje će proučavati atmosferu i geološke značajke planeta.