Jasna Bilušić je otišla u rat jer nije mogla gledati tuđu patnju

Ako postoje dive u hrvatskom glumištu, jedna od njih je svakako Jasna Bilušić (49). Više od dvadeset godina njezin talent i ljubav prema poslu prepoznaju i publika i kritika. Osim što je vrsna glumica, Jasna je i poznata jazz pjevačica, a trenutačno je gledamo u seriji 'Prava žena' na RTL-u, gdje glumi brbljavu Lidiju Antić koja joj, kako kaže, uopće nije karakterno slična.

Kako ste se naviknuli na udarni ritam snimanja dnevne serije? Pada li vam to teško?

Nipošto. Volim raditi svoj posao u kakvom god obliku bio. Kad je vrijeme na poslu kvalitetno utrošeno i kad nakon odrađenog dana sama sebi kažem: ‘E, danas je bilo baš dobro’, sljedeći dan iščekujem s radošću i nestrpljenjem. Naravno, ima lakših i težih dana, ali generalno me snimanje silno veseli te ne dopuštam nikome i ničemu da mi taj užitak oduzme. Kao što TBF kaže: ‘Ni’ko mi neće ovi dan pokvarit!’.

Je li vam lakše/draže glumiti negativke ili pozitivke?

Češće mi dodjeljuju uloge pozitivki, čak bih se usudila reći ‘mučenica’, valjda ima nešto na mojem licu, tko će ga znati... No svoje likove nikad ne promišljam niti ih igram unutar tih kategorija. Sve dobro ima i lošu stranu, i obrnuto. Kao i ljudi. Na glumcu je da za svoj lik izbori taj prostor.

U ‘Pravoj ženi’ glumi brzopletu i nepromišljenu Lidiju kojoj je posao iznad svega, a s kojom, kako kaže, nema baš sličnosti

Je li teško uskladiti karijere glumice i pjevačice?

Trenutačno nije problem u usklađivanju ili pronalaženju vremena. Osjećam duboku sumnju treba li danas ovo društvo, ovaj grad i današnja publika glazbu kakvu ja volim i koju izvodim već trideset godina. Znam, vremena se mijenjaju, ali Zagreb je nepostojanjem pravih jazz klubova (ajde, da ne budem ambiciozna – barem jednog jazz kluba!) i nebrigom da sačuva barem jedan pravi koji smo imali, mislim na B.P. Club, na strašan način osiromašio ne samo glazbenu, nego kulturnu ponudu grada. Nemam volje niti inata nadvikivati se s publikom u prostorima kafića i birtija u kojima je danas glazbenik osuđen nastupati.

Bila ste članica Haustora na samim počecima. Kako se sjećate tog vremena?

Bilo je to stvarno davno, druga polovica 80-ih. Sudbina se pobrine da se neke stvari dogode. Tako sam i ja kao srednjoškolka postala prateći vokal Haustora te bila svjedokom i sudionikom post-Novoga vala. Što da kažem, predragocjeno iskustvo. Ne bih ga mijenjala ni za što.

Kad se i kako rodila ljubav prema jazzu?

Relativno rano, u tinejdžerskoj dobi. Jednostavno se nisam mogla odlijepiti od ploča Billie Holiday, Sare Vaughn, Elle Fitzgerald... I opet, sudbina je odredila da u svojim glazbeničkim počecima upoznam Boška Petrovića i da sve sjedne na svoje mjesto.

Kako je počela suradnja s Boškom Petrovićem? Što je angažman u B.P. Clubu za vas značio?

U B.P. me je doveo moj divni Branko Bulić, naš poznati pijanist, inače bliski Boškov prijatelj. Boško je poskrivečki slušao našu prvu probu u klubu te mi nakon toga otvorio vrata svojega kluba i svojega srca. U B.P. Clubu sam naučila sve bitno o jazzu i životu. Taj klub je bio moj drugi dom, a Boško moj drugi otac. U tom smislu nisam bila jedina.Boško i njegov klub bili su sjecište svega važnog što se u gradu događalo, kako za glazbenike, tako i za dio građanstva koje je voljelo tu vrstu glazbe i takvu vrstu druženja. Zato me neizrecivo boli što je s odlaskom Boška Petrovića prestao postojati i B.P. Club. Nedopustivo je od gradskih vlasti da nisu pronašli volju, želju i način da taj klub i dalje radi. Ono što je Boško Petrović bio i tijekom života činio za svoj grad, doveo ga i desetljećima zadržao na europskoj i svjetskoj jazz mapi, samo je jedan od argumenata koji bi iole pametnom gradskom čelništvu trebao biti više nego dovoljan da vrati taj klub u funkciju. Grad bez jazz kluba kao referentne kulturne i kulturološke točke jednostavno nema pravo smatrati se metropolom.

Početkom 90-ih dobrovoljno ste otišli u Domovinski rat. Što je prethodilo toj odluci? Kako se sjećate tih dana i na koji način Vas je to iskustvo oblikovalo?

Očaj, nemoć i bijes. Moja majka je s prvim danima rujna 1991. prognana iz rodne joj Promine. Svoju nepokretnu majku iznijela je na svojim plećima od Oklaja do nadomak Šibenika. Djed, stric, teta, ostatak obitelji..., svi su se našli u vihoru rata. Nisam mogla sjediti u podrumu ili u kafiću kazališta i čekati da sve prođe, a kamoli glumiti. Prijavila sam se. I to me je spasilo. Doživjela sam rat na najplemenitiji mogući način, kroz ljude, jedinstvo i požrtvovnost koja je tada vladala među njezinim braniteljima i građanima. To ću pamtiti i cijeniti dok sam živa.

Imate bogatu glumačku i pjevačku karijeru iza sebe, no imate li i danas neke uzore?

S godinama uzori su sve manje profesionalni, a sve više ljudski. Ako znam da sam svakoga dana barem za mrvu napredovala kao duhovno biće, bit ću u stanju dati ono najbolje od sebe, i privatno i profesionalno.

prava stvar | Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL/ilustracija

Kako provodite slobodno vrijeme?

Nemam ga previše. Ako je slobodno, ja ga začas pretvorim u nešto korisno. Puno vremena provodim s knjigom, glazbom, jogom, obitelji, ljubimcima... Vrijeme je predragocjeno da ga čovjek provede ni u čemu.

U braku ste s glumcem Aleksandrom Cvjetkovićem. Kako ste se upoznali?

Glumeći, naravno, ha, ha, ha! Susret je bio fatalan, eksplozivan i - na kraju – plodonosan!

Dajete li si međusobno savjete?

Razgovaramo i raspravljamo o svemu vrlo otvoreno. Predobro se poznajemo da bismo nešto prešutjeli. Njegove opservacije i sugestije uvijek razmotrim vrlo ozbiljno jer ima vrhunsku intuiciju i sjajno promišlja svaku situaciju.

Surađivali ste na nekoliko projekata i zajedno radili. Je li vam tada teško odvojiti poslovno i privatno?

Čini mi se da nemamo nikakav problem s time. Na setu ili pozornici smo jednostavno dobri kolege, i to je to.

Jednu od najzapaženijih uloga odigrali ste kao Edith Piaf. Koliko je bila zahtjevna ta uloga za Vas?

Sve što sam joj dala, ona mi je višestruko vratila, kako u pravilu i biva kad se sa srcem i bez kalkulacija prihvatim nečega. Hvala svim divnim ljudima koji se još sjećaju te predstave i mene u njoj jer to je na kraju priče jedino što od nas glumaca i ostaje. Sjećanje.

Tko Vam je najveći kritičar?

Mislim da svatko od nas zna kad nešto napravi dobro, a kad ne. Previše je oko nas lažne laske i površnosti svih vrsta, a da bismo se mogli osloniti na tuđa mišljenja. U ovom poslu je vrlo važno njegovati iskreni odnos sa samim sobom. Ako izgubimo sebe, nemamo više ništa.

'Devedesetih nisam mogla sjediti u podrumu ili glumiti. Cijela moja obitelj bila je pogođena ratom. Prijavila sam se i otišla na ratište...'