Samuraji: Nestali japanski ratnici bili su slavni i poštovani

Japanski samuraji bili su dobro uvježbani ratnici u doba kada je Japan bio monarhija kojom je vladao car. Bili su pripadnici japanskog plemstva, odani caru. Kasnije su samurajima mogli postati i obični pučani.

Riječ samuraj znači služiti.

Samurajima su zapovjedali car i šogun. Japan je bio sastavljen od manjih jedinica, šogunata, kojima je upravljao šogun, vojskovođa i vrhovni političar šogunata.

Samuraji su se služili raznim oružjem, najčešće lukom i strijelom zbog čega su ih zvali i 'ljudima od luka i strijele'. Koristili su se i mačem. Najbolji samuraji u bitke su išli na konjima, a ostali pješke.

Imali su posebne oklope, po kojima se također moglo vidjeti koji je samuraj bolji i važniji.

Samuraji su su svrstali među najviše društvene staleže. Ako bi ih netko od nižih staleža uvrijedio, smjeli su mu odrubiti glavu. Njihovi sinovi išli su u škole i od malena su ih obučavali da postanu samuraji. 

Iako su samuraji uglavnom bili muškarci, neki su obučavali i svoje kćeri te ih vodili u bitke.

Samuraji su živjeli po kodeksu časti koji se zove bušido. Bušido znači 'put ratnika'.

Učili su ih da se ne boje smrti, morali su njegovati međuljudske odnose i biti odani šogunu, caru i drugim samurajima. 

Kodeks je nalagao da samuraji moraju imati sedam vrlina: čestitost ili gi, srdačnost ili yu, dobrotu ili jin, poštovanje ili rei, poštenje ili makoto, čast ili meiyo te odanost ili chugi. 

Kodeks je veliku važnost davao i časnoj smrti. Tako bi se poraženi, ranjeni ili osramoćeni samuraj morao sam ubiti kako bi sačuvao dostojanstvo. To ritualno samoubojstvo zvalo se sepuku, a smatralo se činom hrabrosti. 

Najčešće bi takav samuraj počinio harakiri, odnosno, rasjekao bi si trbuh. Vjerovali su da se tako duh ratnika oslobađa iz tijela. 

Samuraji su počeli nestajati između 1603. i 1867. godine kada je zemlja živjela u miru. Tada je car osnovao profesionalnu vojsku, a samuraja je bilo sve manje.