Miro Kovač poderao je glasnice na splitskoj Rivi najavljujući pobjedu HDZ-a. Zoran Milanović je bio nešto umjereniji kad je pozivao glasače da idu po pobjedu. A SDP i HDZ praktički su izjednačeni u anketama.
"Ajmo! Ajmo! Ajmo! Ajmo do pobjede!", urlao je karikaturalni Miro Kovač na sinoćnjem skupu HDZ-a na splitskoj Rivi, boreći se sa zvižducima Torcide i flegmatičnošću publike.
"Idemo do pobjede!", poručio je Zoran Milanović na sinoćnjem predizbornom skupu Narodne koalicije u Zagrebu, a taj slogan s njegovom liderskom pozom oduševljeno se šerao po društvenim mrežama.
I jedni i drugi, i HDZ i SDP, idu do pobjede. Ali što se na nedjeljnim parlamentarnim izborima uopće može smatrati pobjedom?
Je li pobjeda kad izgubiš prednost ili kad se vratiš iz mrtvih? Je li pobjeda kad stigneš prvi, pa nemaš s kim koalirati? Je li pobjeda kad moraš pabirčiti glasove u Saboru od nemila do nedraga? Od nemilog do nedragog...
Sinoć objavljena terenska anketa IPSOS Pulsa provedena u deset izbornih jedinica otkrila je neke zanimljive podatke.
SDP s novim koalicijskim partnerom HSS-om u Narodnoj koaliciji osvaja samo dva mandata više od HDZ-a bez Domoljubne koalicije, a HDZ s tri zagarantirana mandata dijaspore dobiva priliku čak postati relativnim pobjednikom parlamentarnih izbora.
Povratak iz mrtvih
Isti onaj HDZ koji je u srpnju osvajao 20 posto glasova, onaj HDZ koji je srušio vlastitog premijera i Vladu, a potom i svrgnuo predsjednika stranke. Taj HDZ poslije svega osvaja jednaki broj mandata kao i lani, a po toj relevantnoj terenskoj anketi (iako još uvijek samo anketi) neposredno prije izbora gotovo je izjednačen s Narodnom koalicijom.
Onom koja ne samo da nije smjela izgubiti ove izbore, već ih je morala (pa i planirala) uvjerljivo dobiti. Koja je u jednom trenutku računala sa 68 mandata, a u privatnim se razgovorima nabacivala sa čak 80, koliko je Kukuriku koalicija osvojila 2011. godine.
Zoran Milanović tako se praktički u ovih godinu dana, nakon implozije HDZ-a, osipanja Mosta, sramotnog eksperimenta ove Vlade, nakon svih skandala i afera, svađa u vladajućoj koaliciji, nakon Hasanbegovića i prosvjeda za Kurikularnu reformu, praktički nije pomaknuo s mjesta.
Naravno, sudeći po predizbornim anketama.
Kakav bi, dakle, njemu rezultat trebao da može proglasiti pobjedu?
Prije pet godina, kad se HDZ raspao i završio na sudu, Kukuriku koalicija je na gotovo referendumskim izborima dobila 80 mandata. Sada, kad se HDZ raspadao po šavovima, tobože osnažena Narodna koalicija po anketama osvaja 25 mandata manje.
Je li to uspjeh?
Poraz je pobjeda. I obrnuto
Slična situacija dogodila se Tomislavu Karamarku na prošlim izborima. Toliko je prednjačio u anketama prije izbora, najavljivao dvotrećinsku većinu u parlamentu, prije da će srezati SDP na pet ili šest posto glasova, pa se jedva domogao izjednačene pozicije i prodao dušu Mostu. On je došao na vlast, ali je praktički izgubio izbore.
Tada se otpisani Zoran Milanović vraćao iz mrtvih. Danas se iz mrtvih vraća Andrej Plenković.
A Milanović ponavlja priču s izbora 2007. godine kad je punih godinu dana SDP kotirao kao sigurni pobjednik izbora, na dan izbora potpuno se izjednačio s HDZ-om, a iz samih izbora izašao s deset mandata zaostatka.
Ovoga puta imao je desetak posto glasova prednosti dva mjeseca prije izbora. Trebao je mobilizirati ljevicu na otporu svjetonazorskoj revoluciji Karamarkove vlade, na Hasanbegoviću i kurikulumu, na desničarima i ustašofilima. Trebao je dobiti ideološki rat, trebao je profitirati na gospodarskim pokazateljima, na sigurnosti i stabilnosti...
Nije trebao raditi ništa, kao što nije radio ništa ni dok su se HDZ i Most krvili do kosti, već je trebao samo čekati izbore. Ali eto, kod Milanovića nikada ništa nije jednostavno, pa je tako ostao praktički zacementiran na mandatima ostvarenima prije ovog tragikomičnog eksperimenta u Banskim dvorima.
Uspio je od uvjerljive pobjede napraviti mrtvu utrku.
Žicanje mandata
No čak i da Milanović pobijedi na izborima, kakva će to biti pobjeda kad će - opet sudeći po anketama - morati žicati saborske ruke kod Bože Petrova i njegovih pajdaša koje je već lomio, pa nije slomio, kod Ivana Vilibora Sinčića, kod Milana Bandića, pa i kod manjina koje predvodi Milorad Pupovac, s kojim se razišao nakon one egzibicije s braniteljima i "šakom jada".
Ostaje mu Branimir Glavaš s navodno jednim mandatom, pa se sad slobodno može reći da on "neće trebati".
Bila bi to pobjeda kao i Karamarkova lani, kad se zbog dolaska na vlast odrekao premijerske fotelje. Uostalom, kao i sam Milanović u raskinutim pregovorima s Mostom.
S druge strane, Andrej Plenković nije morao u kampanji učiniti ništa posebno. Jasno, ako ne računamo odbacivanje ustašofilskih pravaša, marginaliziranje Vase Brkića i popravljanja imidža HDZ-u. I kao takav, začudo, još uvijek bolje kotira u postizbornim koalicijama.
Novi oblik agonije
S Mostom je već bio u vlasti, zapravo još uvijek jest, s Bandićem sigurno može računati jer se ovaj pohvalio da bi išao i sa "crnim vragom", a tu je i Pupovac, vječiti partner HDZ-a kojeg Milanović postojano uspijeva odgurati od sebe.
A bilo bi pošteno bodovati i ono Kovačevo arlaukanje na Rivi. Da se nije šef diplomacije badave blamirao. Opet.
I ne zaboravimo ni još jedno pitanje: tko bi proglasio pobjedu u slučaju formiranja Velike koalicije? Možda opet i HDZ i SDP, samo kako to ne bi učinili Petrov, Sinčić ili Bandić.
Imajući sve ovo u vidu, a ponavljamo da se radi tek o predizbornoj anketi, simpatično su (ili ridikulozno) zvučali apeli sa skupova HDZ-a i Narodne koalicije o tome da u nedjelju oni idu po "pobjedu".
Kad nitko baš, uključujući i same čelnike tih stranaka, nije siguran što ta pobjeda točno podrazumijeva.
Ponovljeno postizborno natezanje, vladajući kaos kao u proteklih devet mjeseci ili nove izvanredne izbore? Ili neki posve novi oblik agonije...
