Dok predsjednički kandidati govore da "ratovi nisu gotovi" ili ratuju za svoju plaću od 70 tisuća kuna, u stvarnom životu vodi se rat za bolji status prosvjetara, ali i rat za bolje obrazovanje, kao temelj budućnosti.
Neki bi prekopavali Jasenovac. Neki bi vodili ratove koji "nisu gotovi". Neki bi razbijali ćirilične ploče jer misle da na to imaju pravo. Neki bi vratili 1941., a neki bi živjeli u 1991. godini.
Neki bi vješali po trgovima. Neki bi puštali protivnike da "plivaju leđno Savom".
A neki bi vodili rat za svoje dostojanstvo i za hrvatsku budućnost.
Kao da živimo u paralelnoj stvarnosti: u jednoj, širi se mržnja, kopa po ranama, živi u lošoj prošlosti i prijeti nasiljem, a u drugoj, nastavnici i profesori bore se za svoje dostojanstvo, za obrazovanje, školstvo i za promjenu prioriteta u ovoj državi.
Zabrinjavajuće je promatrati premijera Andreja Plenkovića i njegove trabante kako se pred očima javnosti grčevito bore protiv stranačkih radikala, kao da je to najvažniji problem u zemlji, ne obraćajući pritom nikakvu pažnju na profesore u štrajku.
Zabrinjavajuće je gledati predsjedničke kandidate kako se prepucavaju oko ratova i povijesti u kampanji koja potpuno zaobilazi štrajk prosvjetara.
Kolakušić se trga za svojih 70 tisuća
Gnjusno je gledati neke predsjedničke kandidate kako se besprizorno bore za svoju buduću plaću od 70 tisuća kuna, dok se prosvjetari trgaju za svoj koeficijent koji će im omogućiti da ne budu zadnja rupa na svirali.
Štrajk prosvjetara ušao je u ozbiljniju fazu, sindikati obustavljaju nastavu do ispunjenja zahtjeva. Vlada se inati i bahati prema nastavnicima i profesorima, onako kako se ne bi usudila inatiti i bahatiti braniteljima, birokratima i svima koji nose glasove HDZ-u.
Prema anketi Indexa, dvije trećine ljudi podržava štrajk prosvjetara, što je približno postotku građana koji u anketama ne podržavaju rad ove Vlade i koji nisu optimistični u vezi smjera kojim ova država ide.
Dakle, to ima svoju političku komponentu.
No kakav god bio, ovaj štrajk svejedno bi mogao poslužiti i kao sat građanskog odgoja u školama. (Koji, naravno, još uvijek nije uveden.)
Građanski odgoj
Pa građani mogu naučiti da je štrajk pravo koje je zajamčeno Ustavom, ali zato sustavno zatirano i ubijano tijekom zadnjih trideset godina. Da Vlada ne dijeli svoj, nego naš novac. Da građani, dakle i prosvjetari, daju plaću premijeru, a ne on njima. Da Vlada živi od svojih građana, a ne građani od Vlade.
Imaju priliku analizirati koliko za svoju plaću rade saborski zastupnici, a koliko profesori. I čiji rad je vrijedniji.
Imaju priliku vidjeti koga Vlada smatra važnijima: birokrate ili nastavnike?
Imaju priliku otkriti da bi se ponudom Vlade višestruko povećale plaće uhljebima i birokratima, što je upravo suprotno od onoga što traže profesori i nastavnici.
Građani imaju priliku naučiti i kako svoju frustraciju zbog štrajka ne trebaju usmjeravati prema profesorima, nego prema Vladi koja uporno ignorira ili omalovažava prosvjetare, produljavajući time ovaj štrajk.
Rat za obrazovanje nije gotov
Miroslav Škoro poručuje kako "ratovi nisu gotovi", dok u ovom stvarnom životu još uvijek traje "rat" za prosvjetare i za obrazovanje, rat koji je zapravo započeo još prije tri godine prosvjedom za kurikularnu reformu.
I postao je prilika za svrstavanje.
Andrej Plenković ponaša se kao da to nije njegov rat, kao da obrazovanje nije prioritet Vlade pa ga je zbog toga gurnuo u ruke HNS-u, samo kako bi taj HNS mogao na tome izgoriti, a zatim HDZ preuzeti taj resor u svoje ruke. I u ruke svojih trabanata s desnice.
I ovaj rat je, poput mnogih drugih ratova, prljav: na televiziji se preispituje nastavnike koliko rade, prisiljava ih se da objasne kad dolaze na posao i kad odlaze s posla, izlaže ih se pitanjima kakva se ne postavljaju nijednom premijeru, šefu parlamenta, zastupniku u Saboru, državnom birokratu, zaposleniku neke fantomske agencije...
Obustavom rada nastavnici se bore za dostojanstvo svog rada.
I to u zemlji u kojoj se nerad promovira i honorira, gdje se dostojanstvo rada konstantno ubija, a solidarnost razbija.
Ovaj štrajk prosvjetara još jednom pokazuje kako se u ovoj zemlji budi društvena svijest, budi se društvo koje je godinama bilo talac politike, kao što se budi svijest da je za hrvatsku budućnost važnije voditi ratove za obrazovanje nego ratove koje zazivaju predsjednički kandidati.
