Jelenu Krnjić Meštrov (49) život nije mazio. Nakon suprugove dijagnoze, s petero djece, suočila se sa svojom, a kao dijete prošla je i strahote rata. Ipak, sve je pobijedila
ČUDO OD ŽENE!
Život Jelene iz Zagreba je poput filmske priče: 'Uz petero djece pobijedila sam rak dojke...'
Čitanje članka:
6
min
Koliko god priča novinaru u prosječnom radnom vijeku prošlo kroz pero, ima onih koje ga i dalje mogu prikovati za stolac. Takva je i priča Jelene Krnjić Meštrov (49) iz Zagreba, nedvojbeno prava filmska priča, u kojoj jedina dilema može biti koju glumicu odabrati za Jelenin lik. Kako kroz smijeh predlažemo našoj junakinji, neka to bude Kate Winslet, k tome joj vršnjakinja, jer je karakterno dovoljno snažna da glumački ponese sve kroz što je Jelena u životu prošla.
Jer nakon lijepog djetinjstva u Bosni, doživjela je ratne strahote, izbjeglištvo, siromaštvo i život u baraci, da bi kasnije podigla petero djece, sa suprugom Branimirom (66) prošla kroz njegov infarkt i tešku prometnu nesreću, a onda se i suočila s vlastitom dijagnozom karcinoma.
- Slažem se s vama da bih ponekad i sebi samoj trebala reći 'bravo, Jelena!', no to teško izlazi iz mojih usta - smije se ova topla, izrazito ugodna i lijepa žena, dok razgovaramo na kavi u zagrebačkom centru.
Odrasla je u mjestu Johovac pored Doboja u Bosni.
Teško joj je, dodaje, samu sebe pohvaliti za hrabrost jer, kako to ona jednostavno objašnjava, "samo je odrađivala ono što joj je život nanio". A nanio je uistinu filmsku priču.
- Znate što mi je, zapravo, najveća pohvala? Pohvala jednog mladog susjeda neki dan, dečka koji teško živi. Zaustavio me pred našom zgradom i rekao mi kako sam prekrasno odgojila svoju djecu. Otkrio mi je da mu je jedan od mojih sinova nedavno kupio godišnju kartu za Dinamove utakmice, a da mu drugi povremeno da nešto novca. Dečki meni to nikad ne bi rekli, dapače, zamolili su ga da mi ništa ne govori, ali je on imao potrebu reći mi... - govori Jelena, ponosna na svoju djecu.
Petero ih je - Alenu je 31, Karmen ima 30 godina, Lucian 26, Lukas 23, a najmlađa Nina 14. Samo je Nina Jelenino biološko dijete, ostalih četvero su biološka djeca njezina supruga, no od trenutka kad je ušla u njihov dom 2005., oni su i njeni. Dvoje mlađih, Lukasa i Luciana, je i posvojila, zato što su u to vrijeme bili još maloljetni, no i dvoje starijih je smatraju svojom majkom, tu dileme nema.
Obitelj na okupu, u društvu supruga i djece na rođendanskom slavlju sina.
Biološka majka ih je napustila, otac je ostao sam s njima, dok im u život nije ušla Jelena.
- Kad sam upoznala supruga, Alen je imao dvanaest godina, Karmen deset, Lucian šest, a Lukas samo tri godine, i čini mi se da sam se prvo zaljubila u tu djecu, a onda tek u muža - smije se Jelena dok se prisjeća tih dana.
Tad joj je bilo 29 godina, bila je samostalna mlada žena i nije se bojala veze u kojoj je, u "paketu" s partnerom, dobila i njegovih četvero djece.
- Više su se bojali moji roditelji, bilo im je žao da ulazim u takvo nešto - veliko i zahtjevno. No čini se da je tako sudbina htjela, jer moja je baka po majci, baka Mara, doživjela isto - kao mlada djevojka se udala za udovca s čak sedmero djece, a još je dvoje i sama rodila - kaže nam Jelena, opisujući baku Maru kao sebi sličnu.
Jelena je odrastala u Johovcu, selu na jugu Bosanske Posavine, smještenom na putu između Dervente i Doboja.
Djetinjstvo u Bosni ružno je prekinuto ratom. Fotografija s prve pričesti ostala joj je kao uspomena na davna i mirna vremena.
- Imala sam prekrasno djetinjstvo, okružena s tridesetak bratića i sestrični. Mama i tata su se mladi vjenčali, mami je bilo 18, tati 22, ona je bila domaćica, a tata je radio na željeznici - priča nam.
Jelena je najstarija od tri sestre i djetinjstvo joj je prolazilo u igri, ali i u radu. Kao dijete voljela je puno i čitati, gledati filmove, maštala je o životu u nekom gradu, sviđala joj se ideja da raširi krila. Bila je odlična učenica, željela je upisati srednju policijsku u Sarajevu, no roditelji su bili protiv toga.
- Sarajevo je bilo daleko i preskupo, pa sam upisala srednju ekonomsku u Doboju. No rat je prekinuo moje djetinjstvo. Jedne noći 1992., već smo se spremili na spavanje, odjednom smo čuli tenkove koji idu na naše selo. Nismo stigli ni kroz vrata pobjeći. Tata me bacio kroz prozor prizemlja naše kuće, dohvatila sam najmlađu sestru i s njom počela puzati. Mama je stigla samo dograbiti srednju sestru, koja je bila u tolikom šoku da je na neko vrijeme zanijemila, bilo joj je samo šest godina - nastavlja Jelena.
- Dok smo bježali prema šumi, na čistini sam vidjela topničku cijev. Teško je opisati količinu straha koji sam tad osjećala. Jedva smo izvukli živu glavu. Ja sama sa sestrom, mama s drugom, tata negdje... Sastali smo se tek nakon četiri kilometra bijega. Bila sam cijela razderana, krvava od trčanja kroz šumu, poderane pidžame. Nekako su stigli do Slavonskog Broda.
- Tata je otišao na ratište, mama je ostala s nama trima. Neke je ljude zamolila da nas puste u svoju baraku, alatnicu, dva sa dva, nabavila je peć, krevet na kat. Ta je trošna i hladna baraka postala naš dom na pune dvije godine - prisjeća se Jelena tih teških dana.
Nakon svega što je prošla, Jelena ne skida osmijeh s lica.
U toj je baraci završila treći i četvrti razred srednje škole te maturirala.
- Mama bi ustajala u zoru da bi u šest sati uzela broj i stala u red, a u osam bi onda dobila kilu riže i brašna, litru ulja... Kad bi bilo za pola pileta, ona bi nama trima dala meso, a sama bi pojela krilca... Rublje smo prale na ruke, u hladnoj vodi - nastavlja Jelena.
Odmah se, u ljeto 1992., zaposlila u nekom restoranu, da pridonese, i otad nije prestala raditi. Od prve plaćice kupila je vrećicu napolitanki, ništa slatko dotad nisu okusile tri mjeseca.
- Suza je bilo, puno, ali ne i predaje. Tako sam, ne predajući se, nastavila i do dan danas. Nakon srednje škole došla sam u Zagreb studirati ekonomiju, i odmah si našla dva posla. U smjenama sam radila u peglani Kamenskog, jutrom od 5.45, paralelno sam studirala ekonomiju, čistila kod jedne predivne zagrebačke obitelji - priča nam. U budućnosti nije vidjela sebe kao majku više djece, no dogodilo se upravo to. Sa suprugom je počela živjeti 2005. i odmah je preuzela i ulogu majke njegove djece.
- Oni su meni zapravo pomogli time što su oduvijek bili predivna djeca. No prvi nam se udarac dogodio kad je suprug doživio jak infarkt. To je presudilo mojoj odluci da posvojim dvoje najmlađih, tad maloljetnih, Lukasa i Luciana. Nina je tad imala tri godine - govori Jelena, kreditna referentica za poduzeća u banci.
Obitelj je doživjela još jedan veliki udarac 2018., kad je suprug pao s motocikla i bio u komi četiri dana pa još mjesec dana u bolnici.
- To nas je sve dotuklo. Bojala sam se najgoreg, da ću ostati sama s petero djece. On se jedva živ izvukao, a ja sam, uvjerena sam, tada doživjela toliko stresa da je to morao biti okidač za moj karcinom... - priča nam Jelena.
Redovito je išla kod liječnika, pa tako i na preglede prsa, tome ju je još kao djevojku naučila majka.
- Na pregledu prije dvije godine uočeno je, međutim, da se jedna cista promijenila. Poslana sam na Rebro na biopsiju - priča Jelena.
Bila je na poslu, pola tri popodne, kad je zazvonio telefon. Liječnik s Rebra obavijestio ju je da ima karcinom.
- Imala sam na sebi, sjećam se, žutu košulju, po kojoj su nastajale mrlje od suza, padale su jedna za drugom. Cijeli mi se svijet urušio, do pola deset navečer nisam prestajala plakati. Zaplakao je i suprug, bilo je to drugi put u naših 20 godina da sam vidjela njegove suze, prije toga samo jednom, kad mu je umrla majka. Tješio me, govorio da će sve biti u redu - nastavlja Jelena.
Bila je i ljuta i bijesna, pitajući se zašto, zašto nakon svega što joj se u životu već dogodilo, i zašto sad, kad je sve u redu - djeca su odrasla, sve je dobro...
Odstranili su joj pola dojke, kao i limfne čvorove ispod pazuha, no na posao se vratila samo dva mjeseca nakon operacije, tijekom kojih je morala i na 21 kuru zračenja. Uslijedila je, u siječnju prošle godine, i operacija preventivnog uklanjanja jajnika. Sad je sve opet dobro.
- Znate što najčešće pomislim kad razmišljam o svojem životu? Pomislim: 'Draga moja Jelena, od one djevojčice iz Johovca do ovoga što si danas bio je težak put, ali uspjela si. Vrijedilo je svake patnje. Jer je život čudo' - na kraju kaže Jelena.
Jača je od svake nevolje koja ju je zadesila
Jelena je posvojila dvoje mlađe suprugove djece nakon njegove bolesti, bojala se da djeca ne odu u ustanovu. Imaju i jednu zajedničku kćer, svi žive u ljubavi i slozi. Nevolja nikad nije dolazila sama, no Jelena je baš svaku dosad pobijedila. Krase je velika hrabrost i upornost jer život ju nije nimalo mazio. Rat, oskudica, karcinom...
Preporučeni članci
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
