Argument i plinska boca puno su jači od samog argumenta
Otvaranjem druge runde pregovora sa šatorašima Zoran Milanović je poslao jasnu poruku da će vrata Banskih dvora otvoriti samo onima koji ih silom pokušaju srušiti.
Premijer Zoran Milanović ušetao je danas u Ministarstvo branitelja u kojem se nije pojavio od podizanja braniteljskog šatora.
U prolazu se rukovao s prosvjednicima koje je punih sedam mjeseci u širokom luku izbjegavao, zastajući pred fotografijom pokojne prosvjednice i braniteljice Nevenke Topalušić.
A potom otvorio drugu rundu razgovora s onima koji su kršili zakone, prijetili nasiljem, pozivali na rat, probijali barikade, davili policajce, blokirali ulice plinskim bocama.
S onima koji su pristali na razgovore s ministrom kojeg mjesecima ruše, i to u zgradi u koju su punih 250 dana demonstrativno izbjegavali kročiti.
Sve to trebalo bi pridonijeti smirivanju napetosti i rješavanju šatoraškog prosvjeda. Nažalost, time se šalje potpuno kriva poruka javnosti.
Nagrada za nasilje
Pregovori s premijerom dolaze šatorašima kao nagrada za sve one rušilačke, nasilne, protuzakonite, pa i terorističke akcije koje su eskalirale prije desetak dana. Dok nisu navalili na policiju, premijer ih je otvoreno ignorirao. Čim su primili policajca za gušu, on ih je iznenada ozbiljno shvatio.
Umjesto da pregovori s premijerom dođu kao nagrada za poštivanje zakona i naročito institucija ove države, umjesto da otpočnu tek nakon sklapanja šatora i okončanja prosvjeda, oni su nastavljeni pod daljnjim pritiskom i u atmosferi diktata prosvjednika.
Premijer Milanović svima je jasno poručio da će pregovarati s onima - i samo s onima - koji se služe silom i krše zakon. Oni koji mirno i legalno prosvjeduju, mogu se pomiriti sa sudbinom. Tko želi pričati s premijerom, neka poslaže plinske boce i navali na barikade. Tek tada Milanović će preuzeti ulogu medijatora.
Premijer nije primio šatoraše prvoga dana prosvjeda. Nije ih primio ni nakon mjesec dana pod šatorom. Pa ni nakon dva, tri, pet, pa čak ni šest mjeseci. Ni nakon križarske povorke, ni nakon prijetnji sukobom s protuprosvjednicima, ni nakon urlanja pred prozorom njegova stana.
Vrata Banskih dvora otvorio im je tek kad su ih pokušali srušiti.
Sada premijer iskazuje zabrinutost za njihov status, zainteresiran je za njihove probleme, prihvaća njihove razloge, iščuđava se njihovim primjerima, popušta pod njihovim argumentima.
Jer, dobar argument i uperen pištolj (u ovom slučaju plinska boca) uvjerljiviji su od samog argumenta.
Rutinska faza
Razgovori Vlade i branitelja koji u danas ušli u onu rutinsku, operativnu fazu, nisu otvoreni pod uvjetom okončanja prosvjeda, već u svrhu izbjegavanja eskalacije nasilja. Pa se sad premijer srdačno rukuje, pozdravlja, šali i tapše s onima koji su mjesecima uznemiravali javnost, prijetili ratom, širili mržnju, huškali protiv Srba i Jugoslavena, podrivali ili otvoreno rušili ustavnopravni poredak ove zemlje.
Samo kako to ne bi slučajno ponovili.
S druge strane, radnike splitske željezare koji već tri tjedna prosvjeduju u šatorima na staroj Kaštelanskoj cesti premijer Milanović još nije posjetio. Oni su još daleko od Banskih dvora. I nemaju Klemmove divizije kojima bi nasrnuli na vrata Vlade.
Ostavimo sada po strani političke, a dijelom i politikantske motive koji su Milanovića natjerali da ipak otvori razgovore sa šatorašima. Ostavimo obrazloženja kako se time gasi pučistička žeravica. Kao i tvrdnje da se nabijaju rogovi Karamarku i HDZ-u.
A pustimo i argument o nekakvom raskrinkavanju samih šatoraša, koji jednog dana ruše barikade, a drugi dan pregovaraju s Kotromanovićem u birtiji, koji odbijaju pozive ministra na razgovore, pa onda ipak ulaze u zgradu pred kojom kampiraju sedam mjeseci, koji ruše vlast s kojom sada žele pregovarati...
U pozadini cijele ove priče krije se jasna poruka kako ova Vlada na čelu s ovim premijerom popušta pred nasiljem.
Ne popušta pred molbama i zahtjevima, pred apelima i parolama, čak ni pred očajnicima. Popušta tek kad rulja navali na policijske barikade.
Dobili što su tražili
Šatoraši su dobili ono što su tražili, a da pritom nisu morali čak ni sklopiti svoj šator. Možda sad dobiju i ono što su u hodu poželjeli, a da se za to nisu morali čak ni odgovorno ponašati.
A Milanović, onaj koji je dobio aplauz svojih birača, pa i kritičara, zbog odrješitog nastupa nakon nereda na Markovu trgu, sada tim istim biračima mora objasniti zašto razgovara s nasilnicima i huškačima, a ne s običnim prosvjednicima.
Pa ako još primi na razgovor radnike Imunološkog zavoda ili RIZ Odašiljača ili splitske Željezare samo zato što je to od njega na prošlom sastanku tražio Josip Klemm, bit će jasno na kojoj adresi svi nezadovoljnici trebaju tražiti pomoć. U šatoru u Savskoj, a ne u Banskim dvorima.
A onaj koji je bacio Molotovljev koktel na zgradu Mirovinskog zavoda u Splitu može se nadati skorom pozivu na razgovor s premijerom.
