'Beba, posao, kuhanje...treba uz to naći vrijeme i za šminku'

Budim se neko jutro nakon prilično teške noći. Malac se oko tri u noći odlučio igrati.  Naravno u mom društvu. Oko dva sata je trajala zabava vlakićem, autićima, pa malo nošenja pa glumljenja da mu samo malo nedostaje da zaspi, cviljenja, smijuljenja...i nakon dva sata sam se vratila u krevet. Naravno, u pola osam mi je budilica zvučala kao brodska sirena, ptičice koje su veselo pjevušile sam htjela otjerati sačmaricom, mozak mi je parao zvuk vlastite mačke kako razdragano prede iščekujući doručak...Doteturala sam u kupaonicu sudarajući se sa štokovima, a u glavi mi je tutnjalo kao nakon dobrog studentskog tuluma začinjenog tekilom. Samo bez tuluma i tekile.

U kupaonici je stajala žena. Razbarušena polumasna kosa, prilično bijela u licu, tamni podočnjaci do pola obraza, da nije imala krvave oči, pomislila bih da je leš. Primila je četkicu za zube, a nokti...majko mila. Lak je trebalo skinuti sigurno još prošli tjedan, a o prstima na nogama da ni ne pričam. Nije to ona mala iz Kruga, jedinog horora koji sam u životu pogledala i u kojem neka prispodoba sličnog opisa svako malo izleti iz bunara uz zlokobnu muziku. Da, to je bilo moje ispaćeno lice. Trackam korektor na podočnjake i razmišljam kako je genijalan um izmislio šminku, ali zapravo se ne stignem 'popraviti' do kraja jer me čeka posao. Ajde nakon umivanja ledenom vodom i tone korektora i pudera ti podočnjaci izgledaju malo slabije, nabacila sam ružičasto sjenilo sjetivši se da sam prije neki dan pročitala da ta boja umanjuje izgled umornih očiju. Koja bezočna laž! Sjedam u auto i razmišljam kako je dobro što su mi najbliži kolege muškarci pa sigurno neće ni primijetiti moje izlohane nokte. Usput odgrizem par onih koji sam već odavno trebala odrezati, izrašpati, uglavnom eliminirati. Pokušavam popraviti što se popraviti da nabacivši još malo sjajila za usne i onda novi šok. U retrovizoru ugledam ženu čiji je izrast na glavi, ni više ni manje, nego do pola glave. Ok, navodno je i izrast in, ali nisam baš sigurna u ovoliki...

Kako je do ovoga došlo, pitam se u očaju. Nikad nisam bila prevelika šminkerica. Da nemam prijateljicu koja radi u kozmetičkoj tvrtki tko zna bi li i kremu ikad stavila na lice. Nisam od onih koji bez šminke ne izlaze iz kuće. Ama baš uvijek sam se uspijevala spremiti za 15 minuta. I našminkati i odjenuti. Čak mi i muž to priznaje. Ipak, kao i svaka žena, volim nekako izgledati, volim da se vidi da nešto radim na sebi. Da su nokti u redu, da mi je kosa uredno prošarana pramenovima i podšišana, nabacim i malo šminke, a depilacija je obavezna. Sve je to nekako palo u vodu. Neki dan je čak moj slatki sin gledajući moje noge slavodobitno uskliknuo: Tata! Da se razumijemo, nije to bilo zato što imam mišičave noge već zato što je dužina mojih i dlaka njegovog tate gotovo ista. 

Prije nekoliko mjeseci sam jednoj kolumnistici u jednim drugim novinama poslala protestni mail. Pisala je kako majke koje imaju male bebe  ne žele gubiti vrijeme na uređivanje noktiju, frizure i ostalog. O kako nema pojma. Sve mi volimo svoju djecu, ali nismo zato prestale voljeti sebe i nismo oslijepile da se ne vidimo u ogledalo (iako, možda bi to i bilo dobro rješenje). Samo teško je naći vrijeme između zahtjevnog posla, radnih vikenda, popodnevnih dežurstava, kuhanja, čišćenja i peglanja (dobro to lažem, ali neke druge žene sigurno peglaju) za svoje nokte, obrve, vježbanje, frizuru, masažu...Sjećam se jednom sam svoju majku pitala kako to da ona danas izgleda bolje nego prije 15 godina, a ona mi je sa jako zadovoljnim smiješkom odgovorila: Nemam više malu djecu koja me zaje... cijeli dan!