Kolumne

Komentari 0

Bila sam ovisna o društvenim mrežama, ali izliječila sam se!

Bila sam ovisna o društvenim mrežama, ali izliječila sam se!

Tek sad kad sam doživjela koliko mogu biti sretna vidim koliko sam zapravo bila mrzovoljna i u nekom stalnom stanju potištenosti i straha koji zovemo normalan život.

Danima sam bila divno raspoložena, sve dok me nije neočekivano napala poznata tuga i negativne emocije. Prvo sam se uplašila, a onda sam u sljedećoj sesiji čitanja mojih divnih novih knjiga saznala da je to normalno kada čistiš svoju prošlost od negativnosti, i neminovno je da dođeš do sante koja se skriva ispod površine, u tvojoj podsvijesti.

Tek sad kad sam doživjela koliko mogu biti sretna vidim koliko sam zapravo bila mrzovoljna i u nekom stalnom stanju potištenosti i straha koji zovemo normalan život. “Negativnost je bolest čovječanstva koja ima temelj u strahu od smrti” - kaže Yuri Spilny, a ja je vidim poput dosadnog herpesa s kojim se da živjeti jer smo navikli na njega. 

Osjetila sam snažnu potrebu da se povučem u osamu i promatram misli koje su isplivavale na površinu. Koliko nepotrebnog balasta! Skužila sam (napokon!) da mom tijelu treba energija za homeostazu – jer tijelo to čini ako ga ne ometam i ne rasipam svoju energiju – i moj prvi korak je bio brisanje aplikacija društvenih mreža s telefona koje agresivno upadaju u moju svakodnevicu bez reda i smisla.

Bliski ljudi me kontaktiraju telefonom, a sve ostalo su uglavnom naporne i nebitne upadice padobranaca koji me 1) često niti ne poznaju, 2) ne mare za pristojno vrijeme i 3) ne zanima ih hoće li mi koristiti sadržaj poruka koji mi šalju, a još manje ih zanima tiče li me se to uopće. Ljudi su laki na “okidaču” i šalju svakakve gluposti – slažete li se?

- Jesi li za još jedno putovanje u nepoznato? - glasilo je pitanje u poruci koje mi je “sjelo kao budali šamar” – poziv u simpatično nepoznato u kojem sam se sve bolje i bolje osjećala.

Moj Sensei i ja smo se našli na aerodromu u Münchenu, unajmili super auto i krenuli prema Essenu. Njemačke autoceste su prava milina! Svako malo ulazili smo u zone bez ograničenja u brzini, gdje smo vozeći preko 200 km/h bili samo prosjek. Ali najljepše od svega je ordnung: kada dođe zona od 120 km/h, svi, ali baš svi automobili uspore i voze do ograničenja brzine. U ovom divnom 21. stoljeću ograničenje ti javlja tvoja navigacija, a i aktivno sudjelovanje u toj lijepoj utrci u kojoj svi kao jedan ubrzavaju i usporavaju bez ikakvih komplikacija.

Ponekad bi Guylian samo po zvuku motora prepoznao Masserati ili Porsche koji bi pored nas projurio kao da se vozimo samo šezdesetak kilometara na sat. Sve me to toliko veselilo da sam imala osjećaj da ću se raspuknuti od sreće. 

Kada smo navečer stigli na odredište, na večeri je izrekao zdravicu za mene rekavši mi da sam super društvo za putovanja: da sam lagana i ne kompliciram, a ja sam mu rekla da sam zahvalna jer me opet izvukao iz rutine u tako uzbudljivo nepoznato. S njim sam mogla razgovarati o stvarima koje sada učim i osvještavam i da nam ova druženja obostrano koriste. Preko 600 kilometara uzbudljive vožnje s minimalnim razgovorima o važnim stvarima i puno ugodne tišine. Zadnju etapu puta slušali smo audio knjigu.

Ta sreća je ostala sa mnom do jutra kada mi je nakon meditacije stigao još jedan dokaz da se događa nešto čudesno: mail od poznanice iz Madrida koja mi je pisala da bi voljela biti moj literarni agent za Španjolsku, sada kada joj je Yuri Spilny ponudio da bude njegov agent i prevoditeljica na španjolski jezik. Što da vam kažem, o tome sam samo sanjarila, a sada čitam da se možemo naći na Frankfurtskom sajmu knjiga ove godine, gdje će se ona susresti sa Yurijem. Za njega je saznala preko mog bloga, a kako je htjela promijeniti posao, pročitavši moj blog, napisala mu je mail i on joj je odgovorio. Sada mi je na ovaj način htjela zahvaliti, a ja sam, čitajući sve to, mislila da ću pasti u nesvijest. Guylain me smirivao govoreći mi neka se ne čudim i da stvari, kada jednom kreneš s jasnom namjerom, tako idu.

Subotu smo proveli na jednom od najvećih sajmova automobila Technoclassica Essen 2018., koji se protezao na 122 000 m2. Ja sam uspjela prošetati kroz samo tri paviljona od 14, što je već bilo dovoljno za mojih dnevnih 6 km šetnje. Bilo je prekrasno! Svi divni rijetki automobili koje sam htjela vidjeti bili su tamo: onaj super opremljeni Porsche od Jamesa Bonda s rotirajućim tablicama i oružjem pa čak i auto Cruelle de Ville iz 101 Dalmatinca, a kako je Guylain kolekcionar, dobila sam i detaljne odgovore na sva svoja pitanja. Vrhunac dana bila je Coyeva aukcija najljepših primjeraka gdje je najjeftiniji Peugeot oldtimer kupljen za 7 000 eura, a rijetka Lamborghini Miura (prekrasne narančaste boje) prodana je za čak 1 270 000 eura gospodinu za kojeg se njegov zastupnik cjenkao u dvorani, pričajući s njim preko telefona. Prodan je i Range Rover od kralja Juana Carlosa za 70 000 eura iako je bio procijenjen na “samo” 45 000. Ne znam trebaju li novom vlasniku neprobojna stakla, ali zašto ne imati takvu “igračku”, kada si je već može priuštiti.
Poslije sajma i fine večere vratili smo se u hotel i gledali svjedočanstva izlječenja na Dispenzinim radionicama. Oboje smo bili ganuti znajući da će i nama biti tako. Jednom.

Kada mi je Guylain govorio o tome kako je racionalno svjestan svega, ali nije još zadovoljan svojim emocionalnim napretkom, vidjela sam strogoću koju sam tako dobro poznavala kod sebe. Srećom, sve manje jer sam donijela odluku da ću se tretirati s ljubavlju i strpljenjem koje imam prema drugima, ali vidjela sam nestrpljenje biznismena koji se prema sebi ponašao kao prema projektu koji nije imao pod kontrolom: nije mogao predvidjeti svoje potpuno ozdravljenje i to ga je nerviralo. Rekla sam mu:

- Mislim da je naša lekcija u tome da se naučimo voljeti i potpuno se prihvatiti, a očito to još nismo, inače bismo već bili zdravi. U psihologiji se to zove Superego i to je internalizirani glas roditelja, dakle čista i samo naša izmišljotina, koja je puno stroža i okrutnija prema nama nego su to oni ikada bili. Znaš kako Yuri kaže da ima tri puta u potpunu nesreću: 1. želja za preživljavanjem, 2. želja za kontrolom i 3. želja za priznanjem. 

- Da, Sensei – odgovorio je, na što smo se oboje nasmijali. Osjećala sam se kao da mu mogu dati nešto nazad, što je neprocjenjiv osjećaj, i puno bolji nego kada dobivam! Ne znam je li moje prepuštanje u “osjećanje” bilo tako lagano jer sam žena ili je on bio toliko strog prema sebi jer je super uspješan i jedini projekt nad kojim nije imao osjećaj potpune kontrole je bilo njegovo zdravlje. Dok mi je pričao kako ne može vidjeti svoj napredak, čula sam samu sebe. Pričao mi je kako sebi teško može dati priznanje, čak i za činjenicu da je već prohodao i da se na njemu više ni ne vidi da je bio u velikom izazovu – a samo zato što se još ne osjeća kao da je potpuno ozdravio.

- Jesi li tako strog i prema svojim suradnicima?
- Naravno da ne, pa, svi bi mi dali otkaz.
- Meni se čini da ti je vlastito tijelo dalo otkaz, kao i meni moje. Previše racionaliziramo, moramo više osjećati i vjerovati da sve ima svoj smisao i svrhu.
- Znam to racionalno – rekao mi je.
- Zato smo se i upoznali da jedno drugog stalno na to podsjećamo.
- Vrlo smo slični u nekim stvarima.
- Vidim, da.

 

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.