Prestajem se grčevito držati za prošlost! Živim ovdje i sada

Napravila sam tablicu, dala imena svojim vježbama i počela stavljati zvjezdice. Prvih 7 dana je bilo jako teško, osjećala sam veliki otpor, ali iz inata sam ostala dosljedna iako je moj um ludovao ispaljujući rafale misli poput: “Ma daj, odmori se još malo, umorna si, možeš početi sutra, danas nije pravi dan za to, imaš toliko mailova na koje moraš odgovoriti...”, i slično. Sada se postavlja pitanje tko sam tu ja, tko je moj um i tko je taj promatrač? Vrlo zamršeno, zar ne?

Odlučna da izađem iz rutine i zone komfora, prihvatila sam poziv u posjet novoj prijateljici ni ne znajući da sada, otvorena za učenje i uvide, doslovno jurim u susret novima. Kada me Guylain (“Sensei”) pitao kamo idem, rekla sam mu da idem prijateljicu naučiti meditirati, da je to isto korak u nepoznato i da namjeravam i dalje ostati dosljedna i raditi sve promjene koje sam uvela. 
- To je jako dobro – rekao je.

Putovala sam uz pomoć aplikacije jer je i to “nepoznato”. Za vrijeme vožnje trudila sam se biti prisutna i sugovornike slušati iz perspektive razumijevanja i ljubavi: oni su ljudska bića kao i ja, prepuni pitanja, strahova i ponekad štetnih uvjerenja. Cijelim putem sam promatrala svoje osjećaje i misli. Stalno sam se pitala: Kako se osjećam sada?, i bez puno razmišljanja samo “osjećala”. Bilo mi je lijepo i samo nekoliko sati kasnije bili smo na moru.

ANĐA MARIĆ: Svima sam oprostila osim samoj sebi i to me najviše boli

Ines sam upoznala preko Instagrama, a povezalo nas je a) da je umjetnica, b) “hrvanje” s autoimunim stanjem, i c) najviše od svega njena otvorenost prema dubljem sagledavanju uzroka iza svega. Mislila sam da sam u njoj pronašla “sugovornicu”, ali ispalo je puno više od toga. U tih nekoliko dana s njom i njenom obitelji doživjela sam snažnu i rasvjetljujuću ulogu promatračice - tzv. “transfer”. Gledajući njih vidjela sam sebe i svoju obitelj, ali iz neutralne perspektive promatrača koji vidi kako se svi sudionici osjećaju i odakle dolaze njihove reakcije. Bilo je to ludo iskustvo jer su njeni roditelji i fizički i karakterno slični mojima.

Prvu večer provele smo na tulumu kod njenih prijatelja i bilo nam je lijepo iako je Ines osjećala jake bolove, a ja sam znala da joj ne mogu pomoći i promatrala sam svoju uznemirenost. Prije spavanja meditirala sam sama i poslije sam se pitala hoće li se dogoditi moja namjera puta? Tada sam se sjetila Dr. Joeovih riječi u meditaciji: 

(Znam, previše je jednostavno za naš ljudski um koji obožava enigme i zavrzlame, i misli da je previše lagano da bi bilo istinito.)

Drugi dan je Ines loše spavala i boljelo ju je cijelo tijelo, pa sam se ja našla nespremna u silini tuđe boli i osjećaja potpune nemoći.

Gledajući njih, shvatila sam koliko je mojim roditeljima bilo teško gledati svoje bolesno dijete i da su njihove riječi koje su me povrijedile došle iz mjesta straha i očaja. Pretvarala sam ta sjećanja u ljubav i osjećala sve veće olakšanje.

I Ines i ja volimo biti same pa sam imala vremena za čitanje.

Ipak, radost ne ovisi o uspjehu, ali istina je da uspjeh ovisi o radosti. Andrew Carnegie (škotsko-američki industrijalac, magnat i filantrop) jasno je to vidio kad je već s 33 godine odlučio preraspodijeliti svoje bogatstvo iako je i dalje ostao nezamislivo bogat.

Yuri Spilny “The Lion moves alone” 

Ines je pokucala na vrata moje sobe i ja sam radosno izašla. Dok mi se ispričavala što se loše osjećala, pričajući mi ljutito da je vrlo iznenađena time što joj tijelo odjednom tako reagira i sabotira je –  ja sam vidjela sebe u prošlosti, kako strastveno objašnjavam svoje stanje svima oko sebe i sjetila se kotača za hrčke... Kao “kroničar” sam izvještavala o stanju sve oko sebe i stalno analizirala sve što mi se događa (kotač za hrčke). Živo sam se sjećala vremena kad sam bila uplašena i nemoćna poput nje i preplavio me je osjećaj zahvalnosti što sam sada tu gdje jesam i skužila da je možda baš to moja lekcija ovaj tjedan – vidjeti gdje sam bila i gdje sam sada. Wow.

Skuhale smo čaj i pojele suho voće, a Ines je poželjela meditirati. Uživala je, pa smo od tada meditirale zajedno: prije spavanja i u 6 i 15 ujutro, nakon čega bi se vratile u krevet i još malo drijemale.

Treći dan: Ines mi je nakon jutarnje meditacije rekla da je dobro spavala i da bismo mogle u obližnji gradić na kavu, u njen omiljen kafić na terasi iznad mora. Bio je prekrasan, ali vrlo vjetrovit dan pa smo sjele u zadimljen kafić pun jedva punoljetnih ljudi s cigaretama u ustima. Mene je to jako nerviralo, no Ines me upozorila da ne trošim dragocjenu energiju. Bilo nam je lijepo i vrlo opušteno zajedno, i odlučile smo popiti rakijicu. Neko smo vrijeme uspješno ignorirale dim sve dok nam nije pozlilo pa smo otišle kući.

ANĐA MARIĆ: Liječnica je problijedila, a život koji sam živjela samo je nestao

Te zadnje večeri dogodio se tzv. break-trough. Ines mi je rekla da cijelim svojim bićem osjeća kao da je vratila svoju snagu namjere. Dok mi je nasmijana pričala o preplavljujućem osjećaju jasnoće i odsustvu straha, znala sam: Ines je preuzela kontrolu! Te večeri prvi je put meditirala sjedeći i obje smo uživale u njenoj pobjedi jer danima gotovo uopće nije mogla sjediti. Rekla mi je da sam sada ja učitelj – što mi je bilo posve neobično jer sam se još uvijek bolno jasno sjećala vremena kada nisam mogla držati kralježnicu uspravno i pretvorila sam i to sjećanje u ljubav.

***

Maloprije sam došla doma. Opet sam putovala uz pomoć iste aplikacije i bilo je super iako sam doživjela iskustvo izbjegavanja skoro najsigurnijeg sudara u životu. 9. 3. je moj novi rođendan. Jedna Njemica je na autocesti s dvije trake(!) ušla u škare između nas i kamiona koji smo pretjecali. Vozač, Dr. Miki je super reagirao i da nismo bili u moćnom Audiju s ful opremom, ne bismo se izvukli. Ali začudo me ni ovo nije izbacilo iz dobrog raspoloženja koje traje i traje…

Yes To All!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.  

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster: