Bio mi je sve i samo sam njega vidjela, sve sam podredila njegovoj sreći. On nije bio loš čovjek u  svojoj suštini, želio je spasiti baš svaku napuštenu mačku s ceste. Ali, bio je lijen, egoističan i glavnu zaradu vidio je u amaterskom dilanju droge oko čega smo se danima i noćima svađali i zbog čega su mobiteli i laptopi redovito letjeli u zid. Nekako sam ga od toga odvratila, barem sam mislila ili voljela misliti da jesam i veza je cvjetala. No cvjetala je trulim cvijećem pošto sam se ja prema njemu ponašala kao prema orhideji, a on prema meni kao prema svojoj mami. Dakle, jako loše. Bio je najsretniji dok bih ja kuhala njegova omiljena jela za vrijeme čega bi on gledao utakmicu. Nakon toga seks, meni na silu jer nježnosti i romantike nije kod njega bilo. Nikad mi nije uputio neku lijepu riječ, nije me zagrlio bez da sam to od njega izričito zatražila. Nikad mi ništa nije kupio.

''Ja nisam romantičan'' - govorio je.

Lažem, kupio mi je jednu stvar, a to je bio zidni sat i to zato što je bio Badnjak i zatekli smo se zajedno u dućanu. Uvijek sam se šalila da, kad prekinemo, ja neću imati što ritualno spaliti jer od njega nemam nikakvu uspomenu, dok će on morati spaliti cijeli svoj stan jer sam sve ja kupila.

Bila sam glupa. Nikad me nije udario, ali uvijek sam se bojala njegovih reakcija. Bio je teški egoist, bilo je najvažnije da  je njemu dobro. Uvijek muzika po njegovom izboru, film također, išlo se samo na mjesta gdje bi on htio, pričalo se o njegovim temama, jelo hranu koju on voli. Nedobog da sam nešto presolila. Kad bih ja nešto svoje pričala, govorio mi je da trkeljam. Moji problemi bili su zanemarivani i ignorirani, a njegovi su bili ogromni i  svijet je morao stati čim on ima neki problem. Ja sam po njemu stalno bila naporna i nešto kriva, a on je bio super, bog i batina. Trošio je sumanute količine novca na pribor za maketarenje za koje nije imao smisla. U životu nije složio niti jednu maketu. Antitalent. Kad bih ja kupila nešto sebi, to bi bilo razbacivanje. Svog psa držao je kao kap vode na jebenom dlanu, čim bi pas ukrao kockicu čokolade moralo se prestati sa svime što smo dotad radili i trčati na hitnu, a moj pas... Moj pas je bio star i bolestan, ali to se omalovažavalo. ''Nije mu ništa''.

Jednom je moj pas slomio nogu i moj voljeni dečko odvezao me veterinaru i onda tamo s nepokretnim psom me ostavio jer ''njemu je to stresno''. Ostavio me samu s nepokretnom životinjom od 30 kila s time da ja imam 50, životinjom koju je preko snijega i blata bilo potrebno odnijeti na rentgen u drugu zgradu. Noseći psa sam pala u blato i rasplakala se, a po mene je došao neki poznanik s Fejsa jer mom dečku je sve to stresno, a ja nisam imala keša za pseći taxi. Sve bi to bilo normalno (u nekom tamo svijetu gdje su egoisti normalna stvar), ali moj dragi dečko je bio napasan i nasilan s idejom da se mi ženimo i imamo dijete te godine.

Nisam mu oprostila niti danas iako se to dešavalo pred nekoliko godina. To je neoprostivo, a ja sam zlopamtilo. Počele su svađe oko vjenčanja i djeteta, djeteta za koje je on podrazumijevao da će biti muško, odmah imati pet godina i s njim trenirati nogomet. Barem je on tako doživljavao očinstvo. Duboko u sebi bila sam sigurna da on hitno želi brak i dijete kao bi se natjecao s bivšom s kojom je bio prije mene i koju nikada nije u potpunosti prebolio oko čega smo se često svađali. Ta bivša je bila udana i imala već dvoje djece. Često je to ismijavao i sprdao se od nje i njene obitelji i ja sam, pošto on nikako nije bio tip za oca, bila sigurna da želi dijete kako  bi naše dijete bilo zgodnije i pametnije od njene djece. Bila sam u to sto posto sigurna. Osim toga, ideja braka i djeteta s njime užasavala me više od ičega jer on je bio zadnja osoba na svijetu s kojom bih ja imala dijete. Neodgovoran, lijen, amaterski diler, ostavi me samu s polomljenim psom, govori mi da trkeljam, gledamo samo filmove o Hitleru jer njega samo to zanima, trošimo samo na makete koje ne zna slagati, meni bombon u životu nije kupio.

On bi dijete. Dijete sa mnom kojoj nikad jednu lijepu riječ nije rekao, dijete s osobom koju nikad nije zagrlio bez da sam ga to posebno tražila. Dijete s osobom koja samo priča gluposti. Dijete s osobom koju prisiljava na seks jer joj nije do toga, a nije joj do toga zbog njegovog ignorantskog ponašanja. Ja sam ga i dalje voljela i radi mira u kući pristala sam da imamo to dijete sljedeće godine. Samo da se o tome više ne bi pričalo jer rasprave o tome  izlazile su mi na uši i na nos. Dijete s djetetom. Djetetom koje spava do dva, a onda jedva izvede psa. Djetetom kojem je glavni sport napušavanje. Djetetom koje bulji u televizor i satima se smije na jeftine serije s namontiranim smijehom. Djetetom egoistom. Djetetom zlostavljačem koji se otresa na mene jer mu idem na živce. To dijete bi mene ženilo? Zašto? Njegov motiv nikako mi nije bio jasan. Nikako. Ne podnosi moju srž, ostavi me samu s polomljenim psom, ali on bi me ženio.

Nisam znala otići, nisam imala snage, a znala sam da moram jer tratim mladost. Gubim godine. Bile su to godine tuge, suza i samoće. Bila sam u vezi koja je na društvenim mrežama idilično izgledala, a zapravo sam bila sama. Nismo imali o čemu pričati. Animirali smo se skupim putovanjima. Kad bih nekamo izašla bez njega, ne bi me niti pitao kad ću se vratiti i s kime idem jer ga nije bilo briga.

Bilo mu je svejedno. Ja sam postojala samo zato da mu rodim to njegovo dijete koje bi bilo sredstvo natjecanja s bivšom. Bivšom koju boli kurac za njega, zato ga je i ostavila kao zadnje smeće i pobjegla od njega s prvim čovjekom s ceste. Sigurna sam da je i prema njoj bio takav, nju zanemarivao i vidio samo sebe, a onda plakao kad je bilo prekasno. On bi dijete sa mnom, da moja mama i ja imamo dijete, a da se on ima ne s kime nego s čime slikati za fejs da njegova bivša vidi. Ja sam bila samo sredstvo, samo tijelo koje je trebalo roditi, tijelo koje je navodno volio, ali nikojom gestom to nije nikada pokazao. Samo se otresao na mene. Svaka moja izjava bila je pogrešna. Svime bih ga samo iziritirala pa se ispričavala iako ništa nisam bila kriva. Pokušavala sam otići, ali sve bi to bilo kratkog vijeka. Uvijek bih mu se vratila. Valjda sam se bojala samoće. Sve do jednog proljetnog dana kad sam ugledala najtoplije smeđe oči koje sam ikada vidjela. Do dana kad me primila najčvršće muška ruka i provela me preko ponora zvanog prekid. Ruka koja me nije pustila i nije mi dopustila da mu se vratim.

Bez te ruke i tih najtoplijih smeđih očiju vjerojatno bih bila još uvijek ondje. Sama s djetetom ili dva. Uz muža koji mi govori da trkeljam i odlazi na pivo čim dijete zaplače. U nesretnom braku. Tužna. Usamljena. Prestrašena. Previše usrana da odem. Otišla sam na vrijeme zahvaljujući tim smeđim očima koje su mi pokazale da ima života izvan četiri zida s čovjekom koji mi nikada lijepu riječ nije rekao. Čovjekom kojem sam bila samo sredstvo dokazivanja nekome ne znam čega. Kako je znao samo plakati kad je prekasno, plakao je na mojim vratima, a ja sam se smiješila dok su najtoplije smeđe oči vidjele samo mene.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Nika Ostoić. Zagrezla u tridesete, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge. Pratite me na Facebooku.