Birtija: Igor Štimac i Radošević znaju nešto što mi ne znamo...

Stvarno bi bilo u redu da Štimac dobije bar onoliko mira koliko je dobio Slaven Bilić nakon što je preuzeo klupu reprezentacije. Zabrlja li, imamo sve vrijeme ovog svijeta da mu vadimo mast.

Belgijska djeca nagledala su se Barcelone, poželjela igrati kao Barca. I dobro to njima ide. Ili malo manji kompliment, ne ide to njima baš tako loše. To jest, gledaš trenere, vidiš koji bi htio da se igra još pola sata, a koji da sudac što prije svira kraj. I znaš kako igranje Barcelone ide dobro toj belgijskoj djeci.

U cijeloj toj muci najljepše je bilo, ne zamjeram ako netko kaže da je to bila i jedina ljepota, gledati Modrića kako kuži igru i davanjem predzadnjeg pasa podsjeća na Zidanea. Nikad neću zaboraviti kako se Tudor divio Zidaneu ne zato što daje sjajne zadnje pasove, nego predzadnje, nakon kojih je suigraču lako stvoriti zicer.

Što se tiče Štimca i Radoševića, priznajem da ne bih imao petlje ni Kovačića ubaciti u takvu vatru, a kamoli Radoševića, no tu je red da se prisjetim anegdote čije ću junake morati prešutjeti. Svi su pitali zašto igrač ne igra. Novinari razapinju, publika šizi, ni nekim suigračima nije bilo jasno. A trener ne smije reći da je čovjek našao novu curu, da ima neke lišajeve na leđima, srami se skinuti se pred njom, noćima ne spava, jedva hoda, i nema šanse da bi odigrao pet posto svojih mogućnosti. 

Trener okrenuo nebo i zemlju, pronašao kremu koja rješava problem i poslije je sve bilo u redu. Hoću reći, trener, pa i izbornik, od kojeg svi Hrvati osim nas nekoliko znaju bolje, izbornik po cijele dane razmišlja o momčadi i suparniku, a mi ipak samo tu i tamo.

I koliko god mnogi eksperti kužili nogomet, samo stožer i momčad znaju sve, a nekad čak ni oni. I zato je moj konačni sud o postavljanju Radoševića u momčad - dopuštam mogućnost da Štimac zna nešto što mi ne znamo.