Tijekom ove (post)izborne političke agonije ništa kod Bože Petrova nije ispalo onakvim kakvim se činilo. Umjesto rješenja, čelnik Mosta postao je dio problema
Bio lider ili pijun, bio mesija ili blefer, bio reformist ili oportunist, saveznik ili protivnik, Božo Petrov bez ikakve je sumnje obilježio 2015. godinu.
Bez obzira nazivali ga čovjekom koji je razbio duopol SDP-a i HDZ-a, pokorio Milanovića i Karamarka i reformirao političku scenu ili političkim prevarantom koji je hrvatskim biračima prodao najveću laž u povijesti višestranačja, nitko ne može vođi Mosta osporiti činjenicu da je držao sudbinu Hrvatske u svojim rukama.
Je li postigao to sam ili uz pomoć biskupa ili uz obilato sponzorstvo tajkuna ili uz podršku razočaranih birača ili uz asistenciju najvećih stranaka, sve to sada je već manje bitno. Bitno je samo to da je Božo Petrov na koncu proveo točno ono što je trebao.
Ili preciznije, ono što je morao.
Ime za sjećanje
Maknuo je SDP s vlasti, doveo je HDZ na vlast, detronizirao je Milanovića, nakratko uklonio Karamarka. I naravno, svoje mostaše približio unosnim sinekurama.
I bez obzira što se dogodilo u narednom periodu koalicije HDZ-a i Mosta, ime Bože Petrova ostat će uklesano u tvrdoj stijeni hrvatske demokracije. Kao osobe koja je uskrsnula famozni Treći put ili kao osobe koja je taj put, teškom mukom prokrčen, do daljnjega opet zatrpala.
Na kraju ove postizborne agonije (i na početku one vladajuće) ništa na kraju kod Petrova nije bilo onakvim kakvim se činilo.
Lokalni junak
Na samom početku bio je lokalni junak koji je okupio slične entuzijaste po cijeloj Hrvatskoj kako bi razbili tihu koaliciju crnih i crvenih koja je unazadila demokraciju i suspregnula višestranačje.
Bila je to romantizirana verzija. U onoj realnoj verziji, iza Petrova pozicionirali su se mnogo utjecajniji igrači, biskupi i tajkuni, čija uloga je izbijala na vidjelo kako se Most sve više približavao HDZ-u.
U romantiziranoj verziji njegove političke biografije isticat će se i potpisana i ovjerena garancija da Most neće ući u koaliciju ni s HDZ-om ni sa SDP-om. Da bi Petrov zatim tražio koaliciju i s jednima i s drugima. Pa onda išao samo s jednima. Pa konačno samo s drugima.
Prva naznaka prema kojoj je to novo lice hrvatske politike zapravo vrlo slično unakaženom licu postojeće hrvatske politike bila je odluka da promptno, bez saslušanja i obrane, izbaci Dragu Prgometa iz Nacionalnog vijeća Mosta.
Tijela u kojem su neki vanjski članovi uredno preglasavali izabrane saborske zastupnike. Naličilo je to na tipično i svima predobro poznato stranačko sektaštvo.
Buđenje zajedništva
Nadalje, kad je shvatio da HDZ neće moći formirati vlast bez da se istovremeno raspadne Most, Petrov je pokrenuo još jednu romantiziranu priču - buđenje zajedništva.
I to u formi tripartitne koalicije.
Uspio je dovesti za stol Milanovića i Karamarka, uspio je prikazati javnosti da su njih dvojica spremna na sve samo da se domognu vlasti, uspio je raskrinkati programe dviju stranaka koji se - navodno - poklapaju u čak 95 posto stvari.
I pritom je uspio nametnuti program jedne ad hoc zajednice kakva je Most kao temeljni reformski paket koji ova zemlja treba provesti. Po principu "uzmi ili ostavi".
Dokle god su Karamarko i Milanović sjedili za stolom s Petrovom, on je imao moć diktirati uvjete. Da su se digli od stola, on bi ostao tek izgubljeni pravednik bez pokrića.
Božo zvani Pub
I oni jesu ustajali, prvo Milanović, pa Karamarko, izgledalo je kao da Petrov čeka da oni donesu odluku i olakšaju mu posao. A na koncu, odluku su, kako se čini, donijeli neki drugi ljudi.
I tu je krenulo njegovo "tiltanje", kako je to opisao jedan anonimni SDP-ovac.
Prvo je ustrajao na tripartitnoj koaliciji, da bi otvorio mogućnost dualne koalicije s onim tko potpiše tripartitnu. Zbog toga je odbio mjesto predsjednika Hrvatskog sabora zahtijevajući podršku HDZ-a, samo da bi prije par dana uredno digao ruku za HDZ-ova predsjednika Sabora, izabranog bez podrške SDP-a.
Potom je odbacio Karamarka i nastavio s Milanovićem, koji mu je u pregovorima nudio čak i mjesto premijera, osam ministarstava, pa čak i HNB, da bi istog onog jutra kad je mogao postati mandatarom Vlade, od svega toga naglo odustao.
Navodno zbog nekih razgovora u četiri oka nekih mostovaca s nekim esdepeovcima.
U četiri oka s morskim psima
Iako se čini da su mnogo veću ulogu odigrali razgovori u četiri oka Petrova s Kolindom, razgovori u četiri oka Petrova s Karamarkom, razgovori Karamarka u četiri oka s kardinalom Bozanićem, javne prijetnje biskupa i "morski psi" na koje se nedavno referirao Most.
Petrov je tako dramatično, uz prigodno podrhtavanje glasa, rezolutno odbio Milanovića koji je potpisao njegovu tripartitnu koaliciju, ali ipak nije izazvao ponovljene izbore u skladu s obećanjima.
Umjesto toga, prihvatio je Karamarka koji je prethodno odbio tripartitnu koaliciju.
Tako je sve na kraju došlo na svoje. Bilo je napeto, ali zapravo i nije.
Ideologija ili reforme
A Božo Petrov je na koncu, dobrim dijelom ispao razočaranje.
U prvom redu, za one koje nije doveo na vlast.
Ali ispao je razočaranje za one birače Mosta koji su povjerovali da ta organizacija ipak nije produžena ruka desnice i HDZ-a. Onima koji su povjerovali da je Most posvećen reformama, a ne ideologiji, iako se radi o duboko ideologiziranoj grupi. Bio je razočaranje za one koji su vjerovali u njegovu riječ da neće ni s jednima ni s drugima. Onima koji su mislili da je Petrov nova politička snaga.
Da je iskren i vjerodostojan. Da je transparentan i dosljedan. Da je samostalan u odlučivanju.
Smrt trećeg puta
Međutim, ono u čemu se krije pravo razočaranje čelnikom Mosta jest činjenica da će nakon svih ovih vratolomija, obrata, gaženja obećanja, bježanja od odgovornosti i grabeži za foteljama, malo tko više vjerovati trećim političkim opcijama.
Most nije samo svojim pokretačkim zanosom na ovim izborima pregazio mnoge profilirane programske stranke, tako nužne u demokratizaciji politike i civiliziranju političke scene, već je produbio onaj pogubni cinizam koji se poput epidemije dulje vrijeme širi među građanima i biračima.
Produbilo se nepovjerenje u politiku i političku elitu, u njihovo poštenje i transparentnost, iskrenost i dobre namjere. Sve je to bilo poznato u slučaju Milanovića i Karamarka.
Ali Božo Petrov se predstavljao kao dio rješenja, samo da bi na koncu ispao dio problema. Kako se vidjelo, ključni dio.
