Čarobni lijek ne postoji, pravo rješenje je u nama samima!

Sjele smo na kavu da pričekamo njezinog brata koji se sa istom dijagnozom kao moja navodno nosio puno teže od mene, gore je hodao i njegova sestra, a i cijela obitelj procijenili su da je digao ruke od sebe i prepustio se očaju. Iako sam je nekoliko puta odbila kada mi je predložila da se nađem s njezinim bratom i dam mu nekoliko savjeta zbog toga što se ne osjećam adekvatnom osobom da ikome daje zdravstvene savjete i zato što je nekoliko puta rekla daj ga uvjeri, daj ga nagovori (ja bih poludjela da sam na njegovom mjestu), ovaj put sam pristala jer je rekla da me lijepo moli njihova mama – a ja sam slaba na mame, pogotovo na one zaštitnički zabrinute kakva je bila i moja – i najvažnije – i on se želio naći sa mnom. Uskoro je na terasu ispred kafića izašao muškarac na štakama kojeg je vodila njegova supruga, a na njegovom se licu, svaki put kada je napravio korak, ocrtavala grimasa boli (vjerojatno više psihičke nego fizičke).

Približavali su nam se, a ja sam se fokusirala na svoje unutarnje stanje; smirila sam dah i postavila jasnu namjeru da ovaj razgovor bude koristan za sve nas sudionike.

To je baš bio i slučaj kod ovog muškarca: hrpa prezabrinutih žena oko njega koje brinu njegovu brigu i majka koja mi je pred njim, naglas rekla: " Molim te Anđo, pomozi mu, nagovori ga... Uvjeri ga.... On je odustao, on ne može..." 

Čudila sam se što je uopće pristao na sastanak. Ta njihova briga i oduzimanje njegove osobne moći i u meni je budila bijes i ja bih ih na njegovom mjestu rastjerala tim štakama. Ali on je bio pristojan i samo je umorno spustio glavu, a ja sam se suzdržala od komentiranja. Zamolila sam ih da nas puste da razgovaramo i da nas ne prekidaju. Ah, ljubav. Osjećala sam puno ljubavi u toj obitelji, ali to što su svojom brigom činili svom sinu i bratu nije bilo lijepo.

Ego želi pomoći. Ego misli da on može, a ta osoba ne. Povjerenje i vjera u sposobnosti te osobe puno su više – hej, pa on nije mali dečko nego odrastao muškarac i otac svoje obitelji.

Počela sam svoje izlaganje. Htjela sam mu samo reći što je meni pomoglo i ispričati mu kako sam ja utjehu pronašla u znanju, znanstvenim otkrićima i objašnjenjima toga što me snašlo. Rekla sam mu da ne želim govoriti o simptomima, a još manje o stvarima koje nam štete jer je to put u ludilo. Ispričala sam mu priču o atomu koji je puno više energija nego čvrsta tvar i kako najveći uspjeh postižem sada kada mijenjam svoju energiju. To mu se svidjelo. Rezonirao je sa svime što sam govorila jer je inženjer i izumitelj i vjeruje u dokazive činjenice. Tom muškarcu je bilo sve jasno, samo se umorio od potrage za lijekom i rješenjem.

Osjetila sam zahvalnost što su mene moji najmiliji ipak donekle pustili na miru iako su me puno puta proglasili neodgovornom i ludom što se “ne liječim” u klasičnom smislu kod neurologa. Isto tako, bila sam zahvalna sebi što sam tvrdoglava i što me “boli džon” za tuđa pa i njihova mišljenja i što sam izdržala dugih pet godina njihovih prigovaranja i očajne brige. Sad je mir jer je moja promjena očita.

Pitao me kako mi je počelo, kada sam imala prvi relaps, a ja sam ga odmah prekinula rekavši mu da to nije važno i da je moje tijelo, a i njegovo samo pokazalo stanje našeg duha. Pitala sam ga kako se osjećao prije nego se razbolio te da se podsjeti kakvo je bilo njegovo unutarnje stanje, a on je samo kratko odgovorio: "Da, imaš pravo."

Oprostili smo se, a ja sam njegovoj mami rekla da se ne ljuti, ali da mora “sjahati” s njega. Njegovoj sestri da ne bude pod majčinim utjecajem i neka ne brine njezinu brigu i da je njihov sin i brat po mom mišljenju puno bolje nego što to one vide i da se uopće ne brinem za njega. Zamolila sam ih da ga puste na miru, da mu vjeruju i da je ovo njegova lekcija i učenje koje mora sam proći.

On je bio oduševljen što sam im to rekla i obećao mi je da će probati još jedino što nije probao: promijeniti sebe i svoju energiju. Nisam ja ta koja treba obećanje nego njegov odraz u ogledalu, ali ne brinem se za njega.

Foto: Igor Itchy za Mladina.si