Čutura: Stranci u sportu? A da napravimo novi referendum?
Nikola Radulović igrao je za Italiju nakon što je ovdje doslovce bio šutnut nogom u stražnjicu. Ima i europsku medalju. Ima li i on pravo na nadoknadu za izvrsnost?
Već dugo se spremam napisati ovaj tekst, ali se uvijek nešto ispriječi - SPTV, Mamić, Joe, referendum & referendumber, nešto od ovih posljednjih igrokaza za apatičnu naciju.
Elem, kroz slavnu povijest hrvatskog sporta nešto je stranaca uzelo hrvatsko državljanstvo (i kriminalaca, ali to je neka druga priča...), pokazujući time svoju ljubav i poštovanje prema nama, a usput je i poosvajalo nešto medalja kojima se dičimo, koje ulaze u almanahe za sva vremena.
Te medalje u sjećanjima nisu personalizirane, pa itekako dižu Hrvatsku na listama osvajača odličja. Recimo, Kirilova i društvo su još u devedesetima uzele tri medalje u odbojci, Pešalov je osvajač 16 medalja za Hrvatsku, čime je jedan od najuspješnijih naših sportaša u povijesti, stolnotenisač Tan Rui Wu dobio je društvo u Tian Yuan, kako bi s nekim mogao razmijeniti “ni hao” i “dai hiu er yian”, Sammir trči solo, Draper, za kojeg upućeni kažu da je u prvom redu i “navukao” Sammira na noćni život, pravodobno je zbrisao u Real, prema svemu sudeći, navijat ćemo za još jednog afro-hrvata među obručima - Smitha, Eduardo je došao kao mulac, otišao kao bogataš...
I na sve njih gledamo sa simpatijama jer, eto, nije mala stvar odreći se vlastitih korijena i prihvatiti naše, medijski su zbog toga i prilično eksploatirani. U suprotnom smjeru ih je otišlo malo, odričući se naših korijena da bi prihvatili tuđe, uspijevam se sjetiti samo nogometaša Strupara, koji je igrao za Belgiju, i košarkaša Nikole Radulovića, koji je igrao za Italiju nakon što je ovdje doslovce bio šutnut nogom u stražnjicu, i za tu je Italiju osvojio europsku medalju 2003. i olimpijsku medalju 2004. Jedini je naš košarkaš s medaljom u posljednjih 18 godina! Ima li on pravo na nadoknadu za sportsku izvrsnost? “Oćemo napravit” referendum i o tome?
