Da, krpam kraj s krajem! Zar je to danas zaista sramota reći?

Nećeš valjda to stvarno pisati? Baš svi trebaju znati kako krpaš kraj s krajem?, nazvao me znanac nakon prve kolumne. Tijekom sljedeća dva dana javilo se još dvoje poznanika. Namjerno ih više ne nazivam prijateljima iako se itekako dobro poznajemo tridesetak godina i nekad ih jesam smatrala prijateljima. Čini mi se da su za moje financije odjednom najzabrinutiji baš oni koji se, od mog davno postavljenog pitanja „znaš za kakav dodatni posao?“, više gotovo i nisu javljali. 

'Puno zvučnija imena od mene bila su u gorim nevoljama'

Onim rijetkima koji su od početka recesije ostali u mom životu ideja je vrlo simpatična. Naravno da ću pisati, mislim si. Puno zvučnija imena od mene bila su (i još su) u gorim nevoljama. Alka Vuica nudila je ovršiteljima vibratore, Mia Begović kampirala pred ulaznim vratima stana bivšeg supruga, Filip Šovagović javno i detaljno analizirao svoj bankrot, Jacuques Houdek tek je jedan od poznatih na Linićevoj listi srama..., pa zašto onda ja ne bih pisala kako krpam kraj s krajem? Tim više što mi to još uvijek uspješno ide. Zašto ne bih napisala kako su na upit „znaš za kakav dodatni posao?“ reagirali baš oni koji su mogli pomoći?

Pisat ćeš samo o sebi ili ćeš spominjati neka imena, situacije?, oprezno pita moj znanac. Onaj koji je na moje prepoznatljivo pitanje zadnjih godina „znaš za kakav dodatni posao?“ odgovorio „kamo sreće da ti mogu pomoći“, a potom uzeo za ruku ženu i djecu i uputio se na luksuzno krstarenje.

Jasno mi je da živimo u vremenu kada svatko gleda sebe. I jasno mi je da mnogi, koji bi i htjeli, danas ne mogu reći „znam za dodatni posao“ jer ih nema. Ali nije mi jasno kako kriza može ubiti prijateljstva duga trideset i više godina. Zašto utjehu, dodir ruke i ono „izdrži, ne može to dovijeka“, umjesto njih nude neki drugi ljudi? Oni od kojih to nisam očekivala, a zahvaljujući kojima dosad jesam izdržala. Ti novi ljudi u mom životu razgovorima su mi pomogli puno više nego da su stavili novac na stol i rekli „vratit ćeš kad ćeš imati“. Osnažili su me. Znala sam ih satima gnjaviti ushićenjem „našla sam posao“, a dva mjeseca kasnije očajanjem „nisu mi platili“. I samo to njihovo „traži dalje“ održalo mi je glavu iznad vode. Pomoglo da tu i tamo ipak nađem (i naplatim) neki poslić.

Da naplatim sve što su mi neki prijatelji, poznanici ili suradnici dužni, odahnula bih barem šest mjeseci. Dužnike više ni ne zovem jer iskamčiti vlastiti novac za odrađeni posao nemoguća je misija. Teško mi je jednog poznatog političara, velikog borca za radnička prava, opet podsjećati da mi je ostao dužan. Kao i jednu jetsettericu po ne znam koji put pitati hoće li nakon otprilike dvije godine vratiti dug? I čemu? Da su htjeli vratiti, vratili bi. Ni najmanje me nije sram to napisati jer to je njihova sramota, ne moja. No ne mogu se oteti mišljenju da sam kao žena s djetetom vrlo laka meta, da se to nekom muškom kolegi ne bi usudili napraviti.   

Na 'pravoj' sam strani - onih koji nemaju

Ne želim uopće razmišljati kako smo od vremena u kojemu po supermarketima nisam ni gledala koliko što košta, došli do rasprodaja, akcija, a ljetovanja čak i kod prijateljice u vikendici postala nedostižan san? Prihvatila sam tu recesiju zdravo za gotovo i želim ju preživjeti. Brinem samo o tome da pritom ne zakidam (puno) svog sina. I silno se ponosim time što sam na pravoj strani; među onima koji danas nemaju. Baš kao i razmišljanja svih njih i moja su usmjerena samo na jedno „kako izgurati još jedan mjesec“. S naglaskom na 'časno'! A prijatelji? Kriza je jasno pokazala tko su.