Stari sustav e-Građani se dopunjava, nepregledan je, teško ga je koristiti... Oni s elektroničkom iskaznicom moraju imati znanje osrednjeg hakera da shvate kako sve funkcionira
Građani imaju elektroničke iskaznice i tako identificirani s javnom upravom i njenim tvrtkama komuniciraju internetom. Šalteri su u biti postali tek svojevrsna savjetovališta.
To nije budućnost. Ni sadašnjost. To je prošlost u Estoniji. Nevjerojatno je bilo gledati to prilikom posjeta prije deset godina u maloj baltičkoj državi koja je također podijeljena, ima bremenitu prošlost i za vrat joj diše velika Rusija.
No ti problemi nisu ih spriječili da postanu i ekonomski uspješni i lider digitalizacije u javnoj upravi te primjer puno većim, tromijim zemljama. U Hrvatskoj i danas, primjerice za prijavu novog vlasnika stana, u HEP-u treba satima čekati u redu, pa onda čekati njihov posjet, pa da pošalju ugovor, pa se vratiti na šalter.
I ni to nije jamstvo da je sve provedeno kako treba nego tvrtke unutar tog diva prebacuju odgovornost između sebe kad je riječ o tome tko vam treba poslati račun. Digitalizacija je zaista postala pomalo floskula u Hrvatskoj.
Stari sustav e-Građani se dopunjava, nepregledan je, teško ga je koristiti... Oni s elektroničkom iskaznicom moraju imati znanje osrednjeg hakera da shvate kako sve funkcionira.
Mnogi ljudi odustaju zbog takvog sustava i ne koriste usluge. Sve je posloženo lošije nego u Estoniji prije deset godina. A i dogradnje koje se najavljuju nastavit će istim smjerom.
Digitalna javna uprava ne bi trebala biti floskula. Ona je put prema konkurentnijem, transparentnijem društvu. Ona je i dodatna prepreka za korupciju, a veliko olakšanje svim građanima i poduzetnicima. Ali još postoje otpori.
Nemoguće je da smo kao država toliko glupi i neobrazovani da ne znamo primijeniti barem sustav iz Estonije. Svjedoči tome i da ni gradovi ni država neće slijediti primjer maloga grada koji je odlučio objaviti sve račune građanima.
Digitalizacija, nažalost, ostaje tako uglavnom kulisa da se pokaže kako se nešto radi. A ne može se izbjeći osjećaj da se u biti namjerno koči. I to apsurdno, baš zbog svih navedenih prednosti.
