Probudim se jutros i Zuckerberg me podsjeti što sam napisala na današnji dan prije točno tri godine.

Nasmijem se i krenem ponovno podijeliti i mislim si, ma neću. Je, i dalje to stoji, ali neću (danas) politiku u svoju butigu. Iako sam imala najbolju namjeru, Nada je k**va. Kriva, naravno. Ne ono drugo, na što si ti pomislio.

Nada me tako danas vratila još malo u nazad, u vrtić točnije i podsjetila me na Ivana. Ivana, koji je djevojčicu iz grupe, nazovimo ju Maja, koja ga je cinkala teti kad ju je gurnuo u blato prozvao tužibabom. Sljedećih par dana nitko se nije htio igrati s Majom. Kako je došlo, tako je i prošlo i svi smo s vremenom zaboravili i igrali se skupa. Ali, bili smo klinci. Više nismo.

Svi znaju barem jednog Ivana i Maju. Čuo si ih kroz zid iz stana do, vidio si ih kako se svađaju u klubu, kako on viče na nju na ulici. Možda ti je bilo i žao Maje, ali misliš si, da joj ne odgovara, prekinula bi to. Ostavila bi ga i otišla.

I dođe tako jedna Maja koja nakon tko zna koliko padanja niz stepenice i posramljenih posjeta hitnoj odluči da joj je dosta i da ne može više šutjeti. Da se, pazi sad ovo - iako je Ivan situiran i obnaša javnu funkciju, pa i član je stranke koja je na vlasti u državi, iako imaju djecu, iako su obitelj - rastaje, jer ju muž sustavno zlostavlja.

Majinu izjavu objave svi mediji. Ivan se pravi glup. Cijela vlast je pravi gluha, mjesecima. Što se dogodi s Majom? Isto ono što se dogodilo kad je bila u vrtiću. Svi joj okrenu leđa. Čak i prva susjeda kojoj muž isto tu i tamo da do znanja tko je gazda u kući. Ona ju prva ogovara iza leđa. Jer Maja ima muda koja ona nema. Čak joj i vlastita obitelj okrene leđa, jer su sada svi pod povećalom javnosti. Svi su znali što se događa, i to je grozno, ali zar zaboga to nije mogla držati u svoja 4 zida?!

Nakon mjeseci provlačenja po svim medijima, nakon pritiska, Maja popušta. Odlazi na sud i povlači sve. A onda jedna Nada, ona koja je k**va, sa samog početka priče, kad ju pitaju da prokomentira povlačenje optužbi kaže: Tako je to u braku.
Je li zbilja tako u braku, Nado?

Niti jedna zlostavljana žena ne šuti i ne trpi u svoja četiri zida zato što joj je to baš super i zato što ona baš to tako voli. Ne voli. Budi se s mučninom svako jutro i u suzama navečer ide u krevet dok misli, bolje da ja patim, nego moja djeca.

Priznati sam sebi da je osoba kojoj si se zakleo na vječnu ljubav manipulator i nasilnik nije niti malo lako. Nakon što to priznaš sam sebi, još je teže to priznati drugima, prijaviti policiji, socijalnim službama, otići kod odvjetnika i podnijeti zahtjev za razvod. Kako je to tek teško kad znaš da će te još razvlačiti po medijima i da će o tvojim masnicama i podljevima čitati 4 milijuna ljudi? 

Zlostavljane žene šute jer se boje. Boje se muža koji se tada tek neće moći kontrolirati. Boje se osude okoline. Boje se, jer znaju da su od trenutka kad progovore same i nemaju više nikoga. Boje se, jer su u u novinama i na portalima pročitale što je dogodilo Maji kada je istupila protiv nasilnika i boje se da će se to dogoditi i njima. I onda šute i trpe, vrijeđanje, omalovažavanje, udarce.

Ono što se događa u nečija četiri zida nije tvoja stvar. Ali zlostavljanje - je. Ne osuđuj Maju što je progovorila i ne osuđuj ju ako nema hrabrosti progovoriti. Pomozi joj i pruži joj podršku. Budi tu za nju, kad već svi drugi okreću glavu. Hoće se to tebi obiti o glavu? Možda. Možda će se Maja nastaviti praviti glupa i kao da je sve u najboljem redu i zauvijek šutjeti. Ali, ne osuđuj ju, čak ni tada.

Jer ako progovori, sve ono za što se borila, cijeli njen život, dom, obitelj, sve će nestati u trenu. Ivan će nastaviti svoj život. Sa Zoricom, s Dubravkom, možda čak i sam, iako takvi rijetko kada ostaju sami. A Maja... Maja će zauvijek nositi tu stigmu, zauvijek će joj na čelu pisati tužibaba.

O autorici:

Naučili su me da kada nemam ništa pametno za reći, radije šutim. Kad ne mogu više šutjeti, pišem. Bez filtera jedino na Twitteru.