Ella Dvornik: 'Podsjetili su me, život ipak samo treba živjeti!'

Ipak, nekad se osjećam kao da ispaštam u nekim iskustvima, jer iskreno ja živim da iskusim sve što mogu, pa tako i muške i ženske stvari. Kad sam ostala trudna, ušla sam na jedan strani forum gdje se nalaze sve žene koje će roditi isto kad i ja, točnije u prosincu. I skupa dijelimo tegobe i savjete, a evo nekim ženama su se djeca rodila već sada. Primijetila sam da dosta njih zaista slavi rođenje svoje djece. Organiziraju svakakve stvari, kao što su zabava otkrivanja spola i baby shower. Prvo - da se razumijemo - to je meni užasno kapitalistički i veliki konzumerizam, i Ameri su savršen narod da potroše novce na sve što se može izmisliti.

Prvo mi je bio facepalm na sve to… To otkrivanje spolova i te zabave koje se rade za dijete koje se nije rodilo. Ipak, negdje duboko u sebi koliko god sam bila ‘Ajme, užas’ nekako sam i ja priželjkivala isto. Šta ja znam, mislim nije ništa negativno, opet nekako devet mjeseci nosiš to dijete u sebi, osjećaš se čudno, umorno, neshvaćeno, pa je nekako lijepo da se svi okupe i poklone nešto za bebu i time olakšaju budućoj majci stres, em fizički, em financijski, a u isto vrijeme osjetiš društveni život, ljubav i podršku.

Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu. 

Baby shower je uglavnom mala zabava, kao neko mini vjenčanje skoro. Buduća majka napiše što joj otprilike fali, ako joj fali nešto, prijatelji se rasporede, kupe sitnice, dođu, zabave se, pije se, jede se i priča se. Prvo je jedna lijepa uspomena, drugo dobra izlika za zabavu. Iskreno, ja mislim da je uvijek najbolje da ljudi donesu šta žele ili mogu. Ti popisi poklona su mi inače glupi, jer je nekako slađe razveseliti se. Bez veze sam napomenula Charlesu da bi mogli organizirati baby shower. Taman smo se uselili u novi stan i može biti neki house warming party pomiješan s baby showerom. Ja sam grozna u organizaciji takvih stvari pa sam znala da se to neće nikada dogoditi, a Charles je smatrao da je to uglavnom za žene.

Moja menadžerica Vida se oduševila, i izgledalo je kao da je ona to htjela više nego itko od nas. Ipak, vremena je bilo premalo, a posla previše. Vida radi za mene i sa mnom. Ona je onaj stup koji drži plafon. Bez nje, bila bih izgubljena, pogotovo u ovo vrijeme.

Ona je sve, i mama i tata i muž i prijateljica i šefica. Upoznale smo se prije godinu dana, ona je tada radila negdje drugdje, imala je ono nešto što sam tražila kod ljudi, toplinu, dobrotu, želju, ambiciju i potencijal. Družile smo se neko vrijeme intenzivno i čim je dala otkaz ja sam znala da je to znak i da je moje vrijeme da ju uzmem. Korporacija od koje je otišla nije ni svjesna što je izgubila.

To su jedini ljudi za koje imam vremena. Ne volim umišljene, pohlepne ljude koji nemaju empatije za druge. Trebaju mi ljudi koji svojom dobrotom mene čine boljom osobom, jer jedino što želim je biti bolja osoba.

Bio je petak… Gnijezdim se, ljudi moji, nemam još uvijek ormar pa nakon tri odlaska u shopping da ga napokon kupim, nisam ponijela mjere i vratila sam se doma sa štenderom. Cijeli dan sam se saginjala, nosila, vješala i prala odjeću, i, iskreno, negdje oko 17h već mi je bilo dosta, skinula sam lagano leće, i presvukla se u udobniju odjeću. Charles je uletio u stan i rekao ‘’Idemo!’’ – kamo idemo sad? Upitala sam se. Charles me uvjeravao da idemo na sastanak s jednim čovjekom u Jastrebarsko. Inače, Charles i ja smo nedavno započeli firmu ‘’Manijak’’ koja se bavi isključivo influencerima i blogerima, točnije micro biznismenima jer smo shvatili da u ovome svijetu ima previše nepravde i krađe, kao i u svemu. Nije mi se dalo nigdje ići, ali Charles zna kako da me izmanipulira. Inače je Charles jako strpljiv al zna puknut, i kad on postane živčan… Isuse… Bolje samo reći ‘’Da’’ na sve, teškom mukom sam se obukla, kosa masna, izgledam užas.

Vozimo se mi tako u autu, prolazimo Jastrebarsko, ja njemu objašnjavam da idemo krivim putem, a on lukav kao žena okrene to protiv mene i tu nekako upadnemo u mini svađu. Da šta ja njemu govorim di mi idemo, da on zna… Ja mu objašnjavam da je možda upisao dobru adresu, ali u krivom gradu… Prošli skretanje za Novigrad. Odustala sam. Rekoh - sigurno sprema neku spačku, neću se miješati. Skrenuli smo tako negdje, ulice bez rasvjete, selo… Prestaje asfalt, počinje šljunak.

Dolazimo ispred kuće, piše kuća Mia – za potpuno opuštanje, vidim balone vani. Nekoliko stvari mi prođe kroz glavu… Prvo… Nekome je ročkas, a meni se ne da, drugo… Nekome kog ne znam je nekakva zabava i ja ne znam nikog i bit će awkward… Treće, možda slavimo moj rođendan dva mjeseca ranije… Četvrto… Ništa od navedenog, samo smo in the middle of nowhere i meni se ne da pričat s ljudima.

Odjednom svi izlaze van… Vrište, deru se, blicaju svjetla… Ja stojim i ne znam šta se dešava. Gledam u Charlesa i u krdo sjena ljudi, svi mi prilaze, grle me, ja nikoga ne prepoznajem, u šoku sam. 11. mjesec je, šta se događa u studenom? Milijun misli prolazi mi kroz glavu, odjednom čujem nekog kako vrišti “Obama”. I vidim maminog psa. I odjednom znam, mama je došla s Brača da me vidi, zbog ovoga… Tražim ju pogledom, al ju ne vidim, kasni vani k'o i uvijek.

Ulazimo u kuću, i tu me dočekaju baloni ‘’Baby is coming’’. Pokloni posvuda, ljudi u prostoriji koji su najčudnija kombinacija, a svi su slični. Napravili su mi baby shower. Organizirala je sve Vida uz malu pomoć Charlesa. Na baby showeru divni ljudi, skupina pozitive, baloni, cupcakes, torta, pelene, cuga, pršuti, sirevi, domaća vina… Ja se tresem i ne mogu vjerovati da mi je netko to sve priuštio, da sam zaslužila da me se razveseli, da imam ovaj dan, da ga se sjetim. Svi su već lagano bili pripiti, neki me nisu vidjeli mjesecima, radili su se selfiji s mojim trbuhom, davali su se pokloni. Mnogi moji suradnici su isto poslali poklone i tako me opskrbili sitnicama koje će itekako biti korisne, a o kojima ja nisam razmišljala.

Iako mi je bilo teško iskreno trpjeti sve pijane ljude na jednom mjestu dok sam ja bila trijezna, bio je to jedan lijep osjećaj. Baby shower je trajao tri dana, a došli su ljudi i iz Splita i Londona da me vide. Stvarno sam se osjećala lijepo.

Pa iako nisam tipična žena, otvarati male pelene i tenisice je bilo stvarno kul iskustvo. Još jednom sam se uvjerila tko su mi prijatelji, i iskreno koliko god lame i sladunjavo bilo, činjenica da su se svi angažirali je bila predivna. Došla sam tamo umorna i lijena, a izašla sam sretna i ispunjena.