Među ključnim elementima svoje poduzetničke karijere u Austriji, Ivo Sanader naveo je prodaju erotskog materijala i četiri godine predavanja vjeronauka u osnovnoj školi
Sad je jasno, Ivo Sanader obogatio se erotikom i vjeronaukom.
Nije, doduše, prvi kojemu je to uspjelo, niti se lako sjetiti onoga tko je na tim područjima propao, ali svejedno, bilo je pomalo bizarno slušati Sanadera kako u svom svjedočenju za Fimi mediju upravo dilanje agencijskog, uglavnom erotskog, materijala i četiri godine predavanja školskog vjeronauka povezuje kao temelj svog bogatstva.
Od prodavanja materijala agencije Meyer press brojnim izdanjima bivše izdavačke kuće Vjesnik navodno je zaradio vrtoglavih 400 tisuća eura, a nije mu ni uz najbolju volju uspjelo izračunati koliko je zaradio u četiri godine koliko je, kao zaposlenik tirolske vlade, predavao vjeronauk u osnovnoj školi. "Imao sam plaću od 600 do tisuću eura, u pet godina što je 80 plaća puta 700 eura, nisam sada siguran, rastezljiv je pojam... Neka to vještak izračuna".
Da, to bi se baš isplatilo. Neka država vidi da je od vjeronauka zaradio za satove, umjetnine, stanove, kuću, odijela i slično.
Niske strasti i vječni život
Ali eto, to je navodno bila okosnica Sanaderova austrijskog biznisa: prodavanje niskih strasti na ovom i vječnog života na onom svijetu.
To je ujedno bio koncept koji neodoljivo podsjeća na Sanaderovu političku ostavštinu: ugodan život njemu, težak život nama.
Uglavnom, danas smo na sudu ponovno dobili svježi uvid u Sanaderovu poduzetničku karijeru o kojoj se smjelo samo šaputati dok je bio na vlasti, a vadila se kao argument kad god se postavilo pitanje Sanaderove imovine. Njegov spin doktor Ratko Maček nije jednom poručio kako je "Ivo Sanader bio ugledan poduzetnik u Austriji".
I zaradio, kako sam tvrdi na sudu, oko dva milijuna eura.
Propale tvrtke
Sanader je, pored erotike i vjeronauka, naveo i druge poduzetničke aktivnosti, neke davno ugašene tvrtke po kojima su neki hrvatski mediji prije puno godina malo kopali i pritom otkrili kontroverzne podatke. Ili nisu otkrili baš ništa.
Pisalo se o tvrtkama s mizernim temeljnim kapitalom, niskom dobiti i s malim Sanaderovim vlasničkim udjelom, zajedno s kontroverznim partnerima, koje su ugašene nakon samo par godina pod sumnjivim okolnostima i uz dugove.
Kako tipično za Sanadera.
Oni, pak, koji su poznavali Sanadera krajem osamdesetih godina tvrdili su da nije ostavljao dojam situiranog čovjeka, vozio je polovni automobil, potucao po turističkim agencijama i izdavačkim kućama za malu plaću, te živio u stanu svog punca.
Ništa bolje nije bilo ni dok je radio u Uredu predsjednika i Ministarstvu vanjskih poslova.
Stara krntija
Tek nakon dolaska na premijersku poziciju na vidjelo su počeli izlaziti skupocjeni satovi, odijela, automobili, umjetnine, večere uz šampanjac i ogromna kućerina u Zagrebu.
Ili je Sanader sve te milijune dobro skrivao, navodeći u imovinskoj kartici samo stari Renault 8 - bez satova, bez umjetnina, bez nekretnina - ili je sve to stekao tek kad je krenulo s isisavanjem državnog novca, a ministri počeli donositi lovu u kutiji za cipele.
Ili se ipak prava tajna njegova bogatstva krije u nedavnoj Sanaderovoj tvrdnji da dvadeset godina nije platio ručak. Puno je putovao i štedio na dnevnicama.
Pa se obogatio.
Uglavnom, Sanaderovo svjedočenje bilo je stvarno poput golišave duplerice i uvjerljivo kao priče o Raju.
Ali tko se dovoljno uživi i odluči čvrsto vjerovati, na kraju će ipak biti sretan.
