"Ovo je najveća kriza od Domovinskog rata", poručio je sinoć premijer Andrej Plenković u obraćanju naciji koju je trebao ohrabriti i inspirirati, a zapravo ju je svojim gardom i nastupom demoralizirao, ako ne i uspavao.
"Mi u ovom trenutku čvrsto upravljamo ovom krizom", reče Andrej Plenković. Čvrsto stisnuvši obje šake.
Kao da mu je to pisalo na teleprompteru. (Stisni šake).
Bilo je to jedino što nas je trgnulo iz sinoćnjeg drijemeža u koji nas je bacilo obraćanje predsjednika Vlade povodom pojačnih mjera zaštite od koronavirusa. Plenković je htio zvučati odlučno, a s tim stisnutim šakama izgledao je komično.
Još gore, premijer je u sinoćnjem obraćanju želio pojačati ozbiljnost čitave situacije, ali svojim stavom, glasom i mimikom ostavio je dojam kao da nam svima izražava sućut. Nije bilo ohrabrujuće, premda je bilo umirujuće. Čak i previše umirujuće.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Plenković je želio zvučati ozbiljno, čak i preozbiljno, ali neke poruke nisu bile na tom tragu. Primjerice, kad je poručio da "imamo prvu žrtvu" koronavirusa, uz dodatak da se "okolnosti smrti još utvrđuju". Takvo tumačenje ne ulijeva baš povjerenje da premijer zna što govori.
U istoj rečenici diže paniku, pa onda sve relativizira.
Ne ponaša se odgovorno
Zatim, izjavljuje kako "virus ne poznaje granice", pa opravdava odluku o zatvaranju granica.
Potom, tvrdi da nam liječnici neće pomoći "ako se sami ne ponašamo odgovorno i ne slijedimo upute". Pa on održava sjednice Vlade u istoj prostoriji s ministrima. Pa se on na vlastiti zahtjev i trošak testira na koronavirus, što je protiv pravila.
Onda, poziva ljude da se "ne rukuju", a njegov ministar vanjskih poslova ponosno jučer objavljuje fotografiju službenog rukovanja.
Dakle, oni koji su slušali Plenkovića, a ne samo gledali, nisu baš bili sigurni u utemeljenost i ispravnost onoga što je govorio.
Plenković je, stisnutim šakama, želio naglasiti odlučnost. Pa je izjavio kako "nema namjeru dopustiti da privatni sektor iz ove krize izađe najsnažnije pogođen", ostavljajući time dojam da bi se to ipak moglo dogoditi.
Što je Vladi nužno?
Jednako "odlučno" poručio je kako su "svi ministri dobili nalog da u svom djelokrugu režu sve što nije nužno", iako nije rekao što bi to točno moglo biti. Niti što je za ovu Vladu inače bila definicija nužnosti. Nužno je obično bilo ono što je njoj osiguravalo opstanak na vlasti.
Međutim, glavna tema koja je obilježila Plenkovićevo obraćanje naciji - osim vidljive nervoze i ustrašenosti - bila je verbalna borbenost i ratobornost, inače netipična i neobična za predsjednika Vlade.
"Ovo je najveća kriza od Domovinskog rata", kazao je premijer. "Hrvatska je u ratu protiv virusa, panike i negativnih društveno-ekonomskih posljedica. Radi se o životima ljudi i djelotvornoj borbi protiv epidemije".
A premijer bi nas trebao voditi u toj borbi. Ohrabriti, inspirirati, motivirati, uozbiljiti. Ako je to bio sinoćnji plan, on se dobrim dijelom izjalovio. Unatoč onom stiskanju šaka.
Jedinstvo i jednoumlje
Ipak, Plenković je iskoristio priliku naglasiti kako "ovo nije vrijeme za podjele, nego za jedinstvo i konsenzus". Znači li to da njegova Vlada neće trpjeti kritike? Znači li to da se ne smije kontrirati odlukama Vlade, ako se misli da one ne vode uspješnoj borbi protiv pandemije?
Ratna retorika i pozivi na jedinstvo ne smiju voditi u jednoumlje.
Premijer Plenković sinoćnjim je obraćanjem trebao uliti povjerenje i sigurnost. I nije problem što je poruku čitao s blesimetra, nego što je izgledao kao da čita. I to loše. Izvještačeno i ukočeno. Izgledao je kao da glumi.
Izgledao je, još gore, kao Kolinda Grabar Kitarović.
A sa zadnjom porukom i podsjećanjem na dan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, zvučao je kao da se obraćao HDZ-ovim biračima.
Uvjerljiva komunikacija od ključne je važnosti u ovoj krizi. Plenković, inače suveren i opušten govornik, sinoć nije baš ulijevao sigurnost.
