Možda je SDP u većoj prilici da sastavi buduću vladu, ali zato je novi predsjednik HDZ-a prvi puta u mnogo godina u anketama manje negativan od šefa SDP-a
Da se HDZ na Twitteru ruga SDP-u da je njihov predsjednik stranke manje nepopularan od njihovog.
Pozivajući se na anketu Nove TV od prije nekoliko dana o percepciji političara, hadezeovci su jučer uz status "Svi vjeruju anketama, svi ih vole, komentiraju, argumentiraju, izvrću... Evo jedne" objavili podatak prema kojem 52 posto ispitanika ima negativan dojam od Zoranu Milanoviću, ali ih prema Andreju Plenkoviću takav dojam ima samo 17 posto.
Time su, naravno, željeli skrenuti pažnju sa činjenice da u toj istoj anketi gotovo dvostruko više građana vjeruje kako će Milanović uspjeti sastaviti Vladu nakon rujanskih izbora, kao i da bi skoro deset posto više građana željelo Milanovića za idućeg premijera.
Ipak, mogao ih je utješiti podatak kako tek jedan posto više ispitanika ima pozitivan dojam o šefu SDP-a kontra šefa HDZ-a.
Dakle, skoro su jednako pozitivni, ali je Plenković mnogo manje negativan.
Tajna Plenkovićeva uspjeha
No koliko god je tu anketu lako objasniti i otpisati, ona svejedno može zabrinuti esdepeovce, ako već ne i samog Milanovića.
Naime, organizatori ankete ogradili su se obrazloženjem kako se ovdje ne radi o konkretnom rejtingu, već samo o dojmu ispitanika koji su se izjašnjavali o svim vodećim političarima.
A onda se u samoj anketi otkrila prava tajna Plenkovićeva uspjeha.
Za njega, naime, još uvijek nije čulo čak 20 posto građana, gotovo svaki peti ispitanik, dok njih 12 posto o njemu još nije izgradilo mišljenje. Zbrojeno, radi se o trećini ispitanika koji još uvijek nemaju ništa protiv Plenkovića, pa makar kao novog predsjednika HDZ-a.
Čak su se i SDP-ovi birači, što je posebno zanimljivo, u natpolovičnom postotku pozitivno izrazili o Plenkoviću.
Nasuprot njemu, Milanovića znaju svi u Hrvatskoj i samo se tri posto ispitanika još uvijek ne može odlučiti kakav on dojam na njih ostavlja.
Ili ga vole ili ga mrze, i to u gotovo jednakom postotku.
Tko ne radi, taj ne griješi
Plenkovića zasad nemaju razloga mrziti, baš kao što je to i slučaj s Tihomirom Oreškovićem koji će u političke anale ući i zbog činjenice da je bio prvi premijer koji je zauzimao prvo mjesto u anketama popularnosti.
Jasno je zašto: nije ništa radio pa nije mogao ništa ni griješiti, a usto još nije propao onaj kojeg je Tomislav Karamarko rušio s vlasti.
I ovdje leži opasnost za SDP i samog Zorana Milanovića.
U poplavi svježih lica u politici, od kojih ne moraju nužno sva biti kvalitetnija od njega, dapače, uglavnom se redaju sve jedan gori od drugog, predsjednik SDP-a postao je gotovo anakronizam.
U deset godina na čelu stranke Milanović je iza sebe ostavio previše tragova. Izaziva zasićenje, građani mu više stignu zapamtiti loše od dobrih stvari, postao je predvidiv i počeo se ponavljati, izlizan je i potrošen.
Njega još uvijek više građana u anketama prihvaća kao budućeg premijera, ali to se još uvijek stigne promijeniti u ova dva mjeseca do izbora.
Opterećenje za SDP
Naravno, stigne se potrošiti i ova Plenkovićeva svježina, ali budući šef HDZ-a zasad ne ostavlja dojam osobe sklone gafovima, skandalima, verbalnim provalama ili nemogućnošću da zapamti pet točaka svog programa. Skupa s digitalizacijom.
Uglavnom, ono što je Zoran Milanović bio 2007. godine, nova i svježa pojava na političkoj sceni, sada je to, u manjoj mjeri, Andrej Plenković.
I ako je Milanoviću s Karamarkom prolazilo osobno rivalstvo, gdje je šefa HDZ-a dobivao na rutinu i jeftine trikove poput znanja engleskog, sada je njegova izraubana politička pojava u natjecanju s Plenkovićem postala opterećenje za cijeli SDP.
Koji zbog toga mora mijenjati strategiju.
Pritom moraju paziti da ne promaše poantu kao 2007. godine kad su mladog i svježeg Milanovića prvo sakrili iza "SDP Tima" i nakalemili pored Ljube Jurčića, a onda u lidersku poziciju gurnuli kad je već bilo prekasno.
Izađi i bori se
Sada Milanović nije više tako nadmoćan u liderskom obračunu s Plenkovićem i logičnije bi bilo da predsjednik SDP-a ponovno sakrije iza cijelog tima, bez obzira što je i taj tim velikim dijelom sastavljen od nekarizmatičnih pojava.
To je, naravno, lakše reći nego učiniti, s obzirom da je Milanović prije godinu dana bio taj koji je nametao liderski pristup. Sada bi se mogao naći u situaciji da Plenković njega zove da "izađe i bori se".
Milanovićeva politička potrošenost i liderska ustajalost, njegova predvidivost i nastup koji već počinje iritirati birače, očekivana je cijena kadrovske politike SDP-a.
Doduše, ta stranka imala je sreću da nije, poput HDZ-a, morala mijenjati predsjednike pod pritiskom zatvora ili skandala, ali deset godina preživljavanja pod vlašću istog čovjeka postaje kontraproduktivno.
To se više ne može nazivati jamstvom stabilnosti stranke, već postaje prijetnja izbornom uspjehu.
