Kako je Gazda Milan pretvorio Zagreb u "balkansku kasabu"

"Mi želimo biti ljepši i bolji od Rima i Beča. Nismo mi balkanska kasaba".

Neobično je da to tvrdi čovjek koji već petnaest godina vodi Zagreb. Da to izjavljuje povodom otvaranja fontana stotinjak metara udaljenih od kvarta u kojem mnoge kuće još uvijek podsjećaju na kasabu: u ruševnom stanju, bez vodovoda i kanalizacije. Da to kaže nedaleko od mosta koji se doslovno raspada. Na predstavljanju populističkog i netransparentnog projekta teškog 27 milijuna kuna. 

Do kojega vjetar često donese zadah s odlagališta smeća.

I sve to u gradu u kojem se već desetljeće i pol sve vrti oko Gazde Milana Bandića. Koji je svoju vladavinu Zagrebom sam najbolje ilustrirao čuvenim predizbornim plakatom u kojem je do gležnjeva s finim cipelama ugazio u blato Kozari Puteva.

Baš kao u pravoj balkanskoj kasabi.

Fontane u kasabi

Nije, međutim, kasaba samo ono što izgleda kao kasaba. Niti će kasabu zamaskirati višemilijunske fontane u gradu u kojem su nedavno prosvjedovale tete iz vrtića. I čiji je gradonačelnik, ne zaboravimo, pod udarom brojnih istraga i optužnica za kriminal, korupciju, zloupotrebu položaja.

Kasaba je puno više od toga.

I što Milan Bandić glasnije poručuje kako njegov Zagreb neće postati "balkanska kasaba", to snažnije naglašava činjenicu da je njegov Zagreb pod njegovom apsolutističkom vladavinom postala upravo takva kasaba.

Ili barem sinonim za "kasabu".

Ne radi se ovdje samo o kvartovima, naseljima, infrastrukturi, niti se ovdje možemo izvlačiti na priču o ušminkanom centru, probuđenom turizmu, festivalima, parkovima, šoping centrima, pa eto, i fontanama.

Kasaba se ovdje odnosi prvenstveno na način upravljanja, odnosno u Bandićevu slučaju - vladanja.

Jer, samo u balkanskoj kasabi sve može ovisiti o jednom čovjeku koji odlučuje doslovno o svemu: od zalijevanja nasada i krpanja ulica, preko imenovanja, kadroviranja, budžetiranja, pa sve do pravorijeka o tome je li jarunska voda sanitarno ispravna ili nije.  

Veliki gazda i kumovi

Balkanskom kasabom vlada veliki gazda s kumovima i prijateljima, u kasabi se namještaju natječaji i zapošljavaju rođaci, a javni novac odlijeva u privatne džepove, u kasabi se grade Potemkinova sela i raji nudi kruh, igre i kuhane kobase. U šatoru, naravno.

U kasabi gradonačelnik vozi pijan, bježi s mjesta nesreće i opet se vraća na dužnost. Pa završava u zatvoru, prijeti svjedocima, vraća se u zatvor i opet izlazi iz njega i nastavlja kad se ništa nije dogodilo.

Nije, shvatili ste, ovdje stvar u tome da Zagreb izgleda kao kasaba - a mnogi kvartovi još uvijek tako izgledaju, još više ako usred njih niknu megalomanske fontane - već da on već petnaest godina funkcionira kao balkanska kasaba.

U kojoj gradonačelnik svojim prijateljicama sređuje prijevoz službenim automobilom u inozemni šoping, dijeli besplatni oglasni prostor svojim ortacima, smjenjuje nelojalne suradnike i postavlja svoje pajdaše i sve se vrti u intimnom i povjerljivom krugu.

U kasabi gradonačelnik živi od periferije, od raje i populizma, od nepotističke i klijentelističke mreže, od legalizacije nezakonitih građevina, od marginaliziranja struke i institucija. Od zadovoljavanja svojih privatnih ambicija i ispunjavanja vlastitih političkih ciljeva.

Istodobno s otvaranjem tih famoznih (ili notornih) fontana i najave gradnje novih bliže centru, Milan Bandić je pompozno najavio da kreće u gradnju žičare na Sljemenu i tramvajske linije do zračne luke. I još jednom otkrio da je pobrkao prioritete.

Zaboravio je da u metropoli, za razliku od "balkanske kasabe", skupocjene fontane dolaze poslije tramvajskih linija i žičare, a ne prije njih. Dolaze poslije uvođenja vodovoda i kanalizacije, a definitivno nakon hrane u vrtićima.

Tako bi to bilo u Beču kojem se Bandić stalno okreće. Dok i dalje simbolički, ali i stvarno, stoji uvaljen do gležnjeva u onom blatu Kozari puteva.

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku