U Švedskoj imaju ogoman porez na alkohol i plaće, ali država osigurava sigurnost. Kod nas se lupaju kazne, traži duži rad, grabi se u štednju... Zauzvrat daju - ništa
Nemoj slučajno popiti pivo u parku, kaznit će te odmah. I pazi kako prelaziš cestu jer odmah pišu kazne. Bilo je to prijateljevo upozorenje. Normalno i očekivano. Ali ne odnosi se na Stockholm ili Oslo nego na Sarajevo, glavni grad države u kojoj malo što funkcionira. U tom kontekstu upozorenje dobiva grotesknu stranu.
Jer u Stockholmu će vam u cijeni bilo kojeg pića s više od dva posto alkohola uzeti čak 60 posto poreza. Ali prvi tjedan mjeseca, kad svi troše plaću na abnormalno skup alkohol, imaju službu koja vas besplatno vozi kući. Leže po cesti i čekaju da ih se pokupi. I nitko se ne buni ni na cijene ni na visoka izdvajanja iz plaće za poreze. Jer država daje puno sigurnosti zauzvrat.
U Vladi samo nadolijevaju čašu nezadovoljstva. I zaboravljaju da Kennedyjeva “ne pitaj što država može učiniti za tebe nego što ti možeš za državu” važi samo do jedne granice
Kod nas i u Sarajevu potpuno je obratno. Zato je toliki otpor prema bilo kakvim reformama. Upravo je najavljeno da će se raditi do 60 sati tjedno, ali bi to trebalo nadoknaditi manjom satnicom u ostalim tjednima. Normalno je to u uređenoj državi kao i kažnjavanje za alkohol u parku. Ali radnici znaju iz iskustva kako to završava. Inspekcije će nekima gledati kroz prste i sve će se pretvoriti u dugi i neplaćeni rad, a poslodavce neće kazniti. Isto vrijedi i za rad preko agencija, povremeni rad.
Ne bi se mnogima bilo teško nakon povećanja PDV-a odreći i koje kune za štednju, dati koji postotak iz mirovinskog fonda, ali samo da znaju: ima smisla. Kad se spasi država, svima će biti bolje. Ali se ljudi s razlogom odupiru jer iz iskustva znaju da neće ništa dobiti zauzvrat. Dužnosnici nisu spremni svojim primjerom i neznatnim smanjenjem plaća pokazati da razumiju građane i poduzetnike.
Jača represija ne pomaže, kao što ni u teoriji opravdano kažnjavanje pića u parku i prelaska na crveno ne pomaže. Kazne i stalna grabež u nefunkcionalnoj državi samo podižu nakupljeni bijes. A on nikad ne eksplodira zbog poreza, plaće, rastrošnosti, ukidanja prava. Okidač je često smrt i/ili gaženje pojedinca zbog banalnosti. Nesvjesni toga, u Vladi samo nadolijevaju čašu nezadovoljstva. I zaboravljaju da Kennedyjeva “ne pitaj što država može učiniti za tebe nego što ti možeš za državu” važi samo do jedne granice.
