Vijest o smrti Fidela Castra poklopila se s izborom novog predsjednika SDP-a, a njegova osmrtnica s dobrim dijelom programa Davora Bernardića. Pa ipak, SDP još nije dao svoju ocjenu Castrova like i djela.
To možda nije iznenađujuće, ali je ipak fascinantno.
SDP još uvijek nije objavio nikakav, službeni ili neslužbeni, stav o liku i djelu pokojnog Fidela Castra.
O kubanskom vođi danima su pisali svi svjetski mediji, oglasili su se mnogi povjesničari, analitičari, političari, jučer se oglasio čak i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker.
Svojom tvrdnjom kako je Castro bio povijesna ličnost čijom je "smrću svijet izgubio čovjeka koji je bio heroj za mnoge" Juncker je izazvao brojne kritike i osude, naročito iz istočne Europe, na što se ogradio kako on osobno ne spada među te "mnoge" koje Castra smatraju herojem.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Ali SDP još uvijek šuti.
Bježe od kontroverzi
Opet, to nije baš iznenađujuće, jer smo se već navikli da ta stranka šuti o svim svjetskim i domaćim temama, naročito ako imalo zasmrde na kontroverzu, Ali je svakako zanimljivo, s obzirom da se tajming objave Castrove smrti poklopio s izborom novog predsjednika SDP-a, a još više da su se teme sa Castrove osmrtnice poklopile s temama koje su dominirale u SDP-ovoj unutarstranačkoj kampanji.
Obrazovanje, medicina i zdravstvena skrb, radnici i radničkih prava, kao i otpor brutalnom eksploatatorskom kapitalizmu bile su teme na kojima je Davor Bernardić dobio povjerenje svoje stranke, a vjeruje da će uskoro dobiti i povjerenje hrvatskih birača.
Mogao je, dakle, Bernardić upravo na Castrovu primjeru potcrtati taj svoj novi smjer.
Tim više što među njegovim biračima - a naročito mlađima kod kojih su antikapitalistički i antiamerički revolucionari opet u trendu - sigurno ima "mnogo" onih za koje je, kako reče Juncker, Castro bio heroj.
Ne samo heroj radničke klase, ne samo heroj komunističkih sljedbenika, već i heroj svih onih koji se odupiru imperijalističkim tendencijama i hladnoratovskim tendencijama, kakve posljednjih godina silno bujaju.
Bilo bi stoga zgodno, pa i korisno, čuti kako bi SDP ocijenio lik i djelo Fidela Castra, njegovu povijesnu ulogu, te gdje bi povukao crtu između pozitivnog nasljeđa koje želi baštiniti i negativnih strana kojih bi se trebalo odreći.
Ali SDP još uvijek šuti.
Oglašava se predsjednik Europske komisije, ali ne i predsjednik hrvatskih socijaldemokrata.
Čekaju HDZ
Valjda čeka da ga isprovocira HDZ, kao u slučaju preimenovanja Titova trga, pa da se onda ipak s par rečenica očituje o tako složenim i kontroverznim osobama kakva je bio Tito. Jer, nikad ne zna kome bi se mogao zamjeriti.
Niti koji bi bio točan odgovor.
To je očekivano koliko i žalosno, s obzirom da političke stranke i postoje zato da bi formirale stavove o političkim, svjetonazorskim i ideološkim pitanjima, kao i o povijesnim ličnostima, a zatim te stavove prezentirale svojim članovima, glasačima, biračima, simpatizerima.
Primjer Fidela Castra bio je ujedno sjajna prilika da SDP povuče jasnu granicu između onog što je prihvatljivo i onoga čega se zastupnik moderne ljevice jasno odriče.
Kad već to oklijeva učiniti na primjeru Tita, mogao je za to iskoristiti makar Castra.
Kuba kao uzor?
Jer, kad Bernardić u kampanji govori o pravima radnika, o zaštiti radnika pred pritiskom kapitala, o socijalnim pravima, o zdravstvenoj zaštiti i jednakom standardu za sve građane bez obzira na imovinsko stanje, o obrazovanju, onda doista zvuči kao da prepisuje iz Castrove osmrtnice.
Kuba ima stopostotnu pismenost njezinih građana, hvali se da ima najbolju zdravstvenu skrb, najbolje liječnike i medicinare, ponosi se otporom krupnom kapitalu i imperijalističkim težnjama velikih sila.
To je nešto o čemu govori veliki broj SDP-ovih birača, mnogi od njih slaveći Castra kao "heroja" radničke klase, potlačenih i obespravljenih.
Je li to onda uzor nove Bernardićeve ljevice?
I što SDP kaže na onu drugu, diktatorsku stranu Fidela Castra? Na brutalni obračun s protivnicima i neistomišljenicima, na kult ličnosti, na gušenje ljudskih prava i sloboda, na izoliranje i osiromašivanje Kube?
Ima li SDP dovoljno suptilnosti da povuče granicu?
Ima li uopće želje da ispuni svoje praznine, da iskoristi prostor za testiranje stavova na konkretnim primjerima, umjesto da se nabacuje ispraznim floskulama?
Zna li Bernardić uopće tko je bio Castro, kad već, kao zastupnik prava radnika, nije znao što je prekarijat?
Drugovi i drugarice
I još jednom, sve ovo ne bi bilo toliko začuđujuće da SDP nije upravo onoga vikenda kad je objavljena vijest o Castrovoj smrti izašao iz svoje predizborne kampanje, na kojoj su se dva glavna kandidata utrkivala tko će više otklizati ulijevo.
Davor Bernardić je nakon pobjede pozdravljao svoje članove s "drugovi i drugarice", a onda ignorirao smrt Fidela Castra i činjenicu da je kubanski vođa za mnoge još uvijek "heroj" i ikona ljevičarskog pokreta.
Uklopiti Castra i njegovo nasljeđe u sadašnje društvene, političke i geostrateške okvire bio bi izazov, ali istovremeno i prilika da se skicira politika nove hrvatske liberalne ljevice. Njezin odnos prema kapitalu, odnos prema velikim silama, odnos prema vlastitim građanima, odnos prema ljudskim pravima i slobodama...
Ispada da je to za SDP pretežak zadatak. Ili zadatak za koji ta stranka ne pokazuje baš nikakav interes. Ne zna se što je gore.
