HDZ i Andrej Plenković kontroliraju čitavu državu, od Pantovčaka preko institucija do represivnog aparata. A to je smrt za hrvatsko društvo. Zato su predsjednički izbori toliko važni, a Milanovićeva šansa tako velika.
Tri četvrtine birača glasalo je protiv Kolinde Grabar Kitarović.
Od 1,9 milijuna birača koji su izašli na predsjedničke izbore njih 1,4 milijuna glasalo je za predsjedničine protukandidate. I onog jednog "sukandidata".
Od toga treba krenuti.
To je podatak koji dovoljno govori o raspoloženju građana. Čak i onih 49 posto upisanih birača koji se nisu udostojili izaći na izbore jer im se gadi postojeća politička garnitura, nemaju iluzija da će nešto promijeniti, ne žele se truditi na izborima za predsjednika Republike kao funkcije bez ovlasti, poslalo je poruku nezadovoljstva i indignacije.
Ako se takvo raspoloženje prenese u drugi krug, Kolinda bi mogla doživjeti sudbinu Ive Josipovića. Mogla bi postati predsjednica od jednog mandata.
Zašto je to bitno?
Ne zbog toga što bi Zoran Milanović eventualno mogao dobiti ili Kolinda Grabar Kitarović zadržati dobar i lagodan posao.
Bitno je da HDZ izgubi totalnu prevlast u državi.
Hrvatska u HDZ-ovim rukama
U ovom trenutku HDZ sve drži u svojim rukama. Kontrolira Pantovčak i obje strane Markova trga, kontrolira Grad Zagreb preko Milana Bandića, kad ne uzurpira institucije onda ih ignorira ili naprosto gazi, kontrolira pravosuđe i sudove, kao i sve poluge vlasti i represivnog aparata.
A to je za Hrvatsku uvijek bilo pogubno.
Kao što bi ovakva prevlast jedne stranke bila pogubna za svaku normalnu državu.
I zato se u drugom krugu pruža mogućnost da HDZ, odnosno Andrej Plenković, dobiju protutežu na Pantovčaku, u funkciji predsjednika koji nema tolike ovlasti, ali zato ima veliki utjecaj.
Premda ne treba zanemariti ni ovlasti nad tajnim službama, recimo.
Tko lupa šakom po stolu?
Parlamentarna oporba Plenkoviću ne može ništa, žetončići i partneri uredno se postrojavaju kad god treba podržati neku odluku Vlade ili ministra pod pritiskom. Institucije se guše u HDZ-ovu zagrljaju ili ih HDZ naprosto ponižava, kao što je bio slučaj s Povjerenstvom za spriječavanje sukoba interesa.
U takvoj situaciji javnost, odnosno građani, nemaju osjećaj da netko u ovoj zemlji može nadzirati, opominjati, kritizirati, ugrožavati HDZ. Ili barem lupati mu šakom po stolu.
Takva politička hegemonija vodi u apatiju i pasivnost ili u drugu krajnost, u frustraciju i ogorčenje.
Ako bi HDZ izgubio makar jednu polugu državne vlasti, uzdrmala bi se njegova statika moći, otpustio jedan ventil njegove prevlasti, a politička scena, država i čitavo društvo mogli bi barem doći do daha.
Ako već ne bi prodisali punim plućima.
Međusobna i uzajamna kontrola ljekovit je, ponekad i spasonosan mehanizam za svako demokratsko društvo.
Plenki guši otpore
Plenković je prije godinu dana uspio pokoriti i pasivizirati čak i pomalo nepouzdanu Kolindu Grabar Kitarović, koja se odrekla savjetnika i svoje neovisnosti kako bi potpala pod kontrolu Plenkovića i njegove stranke u borbi za drugi mandat.
Sada bi je to moglo stajati mandata.
To pokazuje koliko je Plenkoviću bitno da začepi svaku pukotinu, zaguši svaki glas otpora, osvoji ili kupi svakog suparnika, prigrli sve one koji bi mu mogli stvarati probleme u njegovoj vladavini.
Tako je u samoj stranci, tako je u čitavoj državi.
Zoran Milanović mogao bi igrati na tu kartu u drugom krugu, mogao bi se promovirati kao jedina protuteža HDZ-ovoj dominaciji. Ne zato što bi on nužno mogao dobro igrati tu ulogu - za premijerskog mandata pokazao je popustljivost prema stožerašima, šatorašima, obiteljašima i desničarima - već zato što bi makar formalno Plenković na Pantovčaku imao konkurenciju.
Ovo ne bi bila HDZ-ova država.
I HDZ se ne bi mogao više odnositi prema državi kao prema svojoj prćiji.
