Najveći gubitnici u ovom slučaju su oni koji islam doživljavaju isključivo kao religiju, a ne kao ideologiju, koja onda postaje izlika za sve, uključujući zločine poput ovog u Beču
PIŠE JOSIP MLAKIĆ
Ideologija je izašla iz karantene
Budi li se Europa iz “lockdowna” nakon višemjesečne opsjednutosti pandemijom korona virusa?
Ovakav dojam, nažalost, mogao se steći nakon terorističkog akta u predgrađu Pariza, kad je ubijen 47-godišnji francuski profesor povijesti Samuel Paty, koji je svojim učenicima nekoliko dana ranije pokazivao karikature poslanika Muhameda. Nesretnom Patyju 18-godišnji ruski državljanin čečenskog podrijetla odrubio je glavu kuhinjskim nožem, i to na ulici usred dana. Stekao se dojam da je Europa ovim činom vraćena u pretpandemijsko vrijeme, a taj dojam dodatno je pojačan nakon serije napada u Francuskoj koji su uslijedili, pogotovo nakon terorističkog čina u Beču u ponedjeljak navečer, kad su naoružani napadači usmrtili najmanje pet ljudi, pri čemu je ubijen i jedan od njih.
Prema prvim informacijama, ubijeni napadač bio je 20-godišnji mladić albanskog podrijetla čiji su roditelji stigli u Austriju iz Sjeverne Makedonije. Mladić je rođen u Beču. Riječ se osobi koja je od ranije poznata po radikalnim stavovima. Sve ono što se dogodilo proteklih dana može se na najbolji način, čini mi se, shvatiti iz reakcija koje su uslijedile nakon divljačkog ubojstva u Parizu, iz reakcija koje su vjerojatno imale za posljedicu ovaj posljednji napad u Beču, kao svojevrsna lančana reakcija, ili “uvjetovani Pavlovljev refleks” probuđene islamističke ideologije, koja je ovim činom definitivno izašla iz karantene.
Tu se prije svega misli na reakciju koja je došla iz Turske, od predsjednika Tayyipa Erdogana: “Pod krinkom borbe protiv ekstremizma njegov (Macronov, op.a.) cilj je stvoriti pasivnog, slabašnog, kukavičkog i nenametljivog muslimanskoga građanina koji ne reagira na okrutnost.”
Bojkot francuskih tava
Erdogan je ovo izjavio nakon Macronovih najava o odlučnijoj borbi protiv islamističkog terora, predstavljajući teroriste zapravo kao žrtve.
Nakon ovoga uslijedio je bojkot francuskih proizvoda u više muslimanskih zemalja, uključujući Tursku. Vidjeli smo tako televizijske snimke radnika koji iz jednog tržnog centra u Turskoj uklanjaju Tefalove proizvode. Spomenuo sam u ovom tekstu “islamističku ideologiju”. Možemo li o svemu tome govoriti u ovom, ideološkom kontekstu? Mislim da možemo jer definitivno možemo govoriti o religiji, islamu u ovom slučaju, koja je pretvorena u političku ideologiju. Najveći gubitnici u ovom slučaju su oni koji islam doživljavaju isključivo kao religiju, a ne kao ideologiju, koja onda postaje izlika za sve, uključujući zločine. Dakle, ljudi, vjernici, koji se gnušaju zločina počinjenih i u njihovo ime. Dakle, poznata priča.
Ono što najviše u svemu ovome brine je to što se iz dana u dan brišu granice između ovog dvoga. Kao najbolja ilustracija toga može poslužiti službeno priopćenje Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom zločina u Parizu, krovne organizacije predvođene reisom Kavazovićem, koji je, uzgred, važio za umjerenu osobu u odnosu na bivšeg reisa Cerića: “Zatečeni smo viješću da je danas, u danu u kome muslimani širom svijeta obilježavaju rođendan Poslanika Muhammeda, a.s., počinjen zločin nad nedužnim ljudima u Francuskoj. To se nije smjelo dogoditi, bez obzira na povod, budući da islam svaki vid nasilja i nepravde najoštrije osuđuje. Ali, s istim zgražanjem osuđujemo i bezumno poigravanje s osjećajima muslimana širom svijeta. Nadamo se da će to konačno prestati činiti, i na taj način među narodima i pripadnicima različitih religija širiti mržnju i netrpeljivost”, kaže se među ostalim u tom priopćenju.
Sve izvrnuto naopako
Što očekivati od radikalnih “propovjednika” koji dolaze iz arapskih zemalja ako reis jedne islamske zajednice, one bosanskohercegovačke, koja je važila, i još važi, bez obzira na sve, kao najumjerenija islamska zajednica u Europi, ako ne i šire, ovako govori? “Propovjednika” kojima se već godinama, u ime nekakve nakaradno shvaćene političke korektnosti, tolerira govor mržnje, bez obzira na to s koje strane dolaze. Međutim, perspektive nisu nimalo blistave.
Tko zna hoćemo li kroz dogledno vrijeme govoriti o Islamskoj zajednici u BiH u ovom kontekstu? Slične izjave su obeshrabrujuće. Reakcija Rijaseta Islamske zajednice u BiH zapravo je identična reakciji Tayyipa Erdogana, koja je u biti relativizacija zločina i svođenja “svoje strane” na žrtvu. U ovoj izjavi posebno bode oči ono “sa istim zgražanjem osuđujemo i bezumno poigravanje s osjećajima muslimana širom svijeta”, bez obzira na to što ne postoji uzročno-posljedična veza između nesretnog francuskog profesora i onih koji se “poigravaju osjećajima muslimana”.
Sve je to izvrnuto naopako, od posljedica koje nekim uvrnutim slijedom idu prema uzrocima, umjesto da je obrnuto. Nepotrebno je spominjati kako je svaka relativizacija zločina svojevrsna priprema i nužan preduvjet za sljedeći. Ne samo u ovom slučaju, jer je riječ o univerzalnom principu. O tome na najbolji način, pored ove izjave koja je, bez obzira na sve, za mene potpuno neočekivana, govori i spomenuti bojkot francuskih proizvoda. Erdoganova Turska, kao začetnik tih “trendova”, već se pomalo nametnula kao prijestolnica političkog islama. U tom smislu valja promatrati i ove izjave koje dolaze od reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao tek jedan vid nemuštog i infantilnog pokušaja povlađivanja turskom diktatoru, što se nije dogodilo prvi put. Međutim, ono što treba imati u vidu je to kako je vrlo kratak put između relativizacije zločina i samoviktimizacije do prolivene krvi, i to bi reis Kavazović morao znati, ako ništa a ono iz iskustva stradanja vlastitog naroda u proteklom ratu.
Iz žrtava u krvnike
Genocid u Srebrenici počinjen je pozivanjem na “žrtvu” vlastitog naroda, kao osveta za “turske zulume”, kako je to jednom izjavio Ratko Mladić.
A svaka ideologija, uključujući onu islamističku, ako je promatramo u tom svjetlu, uvijek traži opravdanje u vlastitoj žrtvi, bilo onoj stvarnoj bilo iracionalnoj. Ta nepodnošljiva lakoća kojom se žrtve pretvaraju u krvnike, što se dogodilo i u pariškom slučaju, ali post festum, barem iz perspektive reisa Kavazovića, zapravo je samo djelić jedne mnogo šire, mračne strane ljudske povijesti. Ništa novo, rekli bismo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
