Obavijesti

Kolumne

Je li sudac koji je zabranio pisanje o Buljan Flander budućnost našeg sudstva?

Je li sudac koji je zabranio pisanje o Buljan Flander budućnost našeg sudstva?
8

Možda bi nas sudska praksa Andrije Krivaka navela da predložimo Zakon o zaštiti imena i djela Gordane Buljan Flander, jer je već postojao Zakon o zaštiti imena i djela Josipa Broza Tita

VIDEO

Andrija Krivak, sudac Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, odredio je jednom informativnom portalu “privremenu mjeru” zabrane objavljivanja tekstova o Poliklinici za zaštitu djece i mladih, te o ravnateljici poliklinike Gordani Buljan Flander. Naziv portala, a riječ je o H-alteru, u prvoj rečenici nismo spomenuli ne zato da bismo jedan mali ozbiljni medij ubijali prešućivanjem niti da bismo H-alteru oduzeli od značaja. Nego suprotno tome: građanin Krivak je, uzdignut u hrvatskog suca, donijevši “privremenu mjeru” zabrane pisanja jednom portalu, u simboličkom smislu istu zabranu propisao i svim drugim glasilima.

Iskazao je vlastitu nakanu ili ambiciju, koja istodobno biva nakanom i ambicijom ukupnoga hrvatskog pravosuđa, da zabranjuje objavljivanje novinskih tekstova. Građanin Krivak, naime, uzdignut u suca, ne sudi u skladu s umjetničkim slobodama, osobnim dojmovima i građanskim uvjerenjima, nego u skladu sa zakonima. Samim tim, privremena mjera koju on donese istodobna je odluka ukupnoga hrvatskoga pravosuđa ili barem svih sudaca Krivakova ranga odlučivanja.

Oni koji će građanina Krivaka braniti od reakcija javnosti, predsjednici kojekakvih sudačkih društava i udruženja, upravo to će imati na umu. Braneći njega, oni brane sebe. Krivakova odluka je autonomna, ali iza nje stoji kompletna institucija hrvatskog pravosuđa.


Andrija Krivak navodno je prije četiri mjeseca postao sudac. Impresivno je, doista, da mu je samo četiri mjeseca bilo potrebno da donese “privremenu mjeru” kakvu u Hrvatskoj nije donio nitko prije njega. Danak je to neiskustvu građanina Krivaka u uzvišenoj ulozi hrvatskoga suca? Nipošto. Nitko tko je završio osnovnu školu, tko je nekad čitao novine i tko je vidio tri informativne emisije na bilo kojoj od relativno pristojnih televizijskih postaja, neće u neiskustvu pomisliti da je njemu, ili bilo kome drugom, dopušteno zabranjivati novinske članke prije nego što su napisani. Privremena mjera suca Krivaka mogla je biti zasnovana samo na dubokom i proživljenom iskustvu. Pitanje je samo kakvo je to iskustvo.


U demokratskim društvima nije moguća medijska cenzura. Pravosuđe, policija i vojska, ali i sami građani, kao i vladine i nevladine institucije, bdiju u demokratskom društvu nad slobodnom medija. Nitko, osim eventualno naoružanih terorista (kao u slučaju napada na Charlie Hebdo), neće se u demokratskom društvu suprotstaviti pravosuđu, policiji, vojsci i građanima koji čine Republiku i koji Republiku brane od kuge cenzure. U nedemokratskim društvima, pak, u Staljinovu Sovjetskom Savezu i u Hitlerovoj Njemačkoj, te do određene mjere u Titovoj i posttitovskoj Jugoslaviji, postojale su institucije čiji je krajnji cilj bio da se onemogući objavljivanje već napisanih članaka, a zatim i zabrane glasila koja su inkriminirane članke nakanila objaviti.

Ali ne bi se, čak ni u Staljinovoj praksi, lako našlo takvih koji bi, makar i u privremenoj mjeri, zabranjivali da se piše o ljudima i o institucijama. Andrija Krivak je, dakle transcendirao, duhovno i metafizički nadišao, ukupnu povijest 20. stoljeća. Njegova odluka nije cenzura. Njegova odluka je otklanjanje potrebe za cenzurom. Društvo u kojem građanin Krivak, uzdignut u hrvatskog suca, može činiti takvo što niti je demokratsko niti je nedemokratsko. Ono nije čak ni društvo.

Zabrana komunista iz 1947. i presuda suca Krivaka iz 2021.: Smrdi na sudsku polugu cenzure
Zabrana komunista iz 1947. i presuda suca Krivaka iz 2021.: Smrdi na sudsku polugu cenzure


Čitajući novinske crne kronike, prateći sve načine ispoljavanja hrvatskog pravosuđa, mogli smo pomisliti da se “privremene mjere” suspenzije ljudskih prava i sloboda - ne znam kako je u hrvatskim zakonicima, ali civilizacija i kultura govor i pisanje smatraju ljudskim pravom i slobodom - donose s ciljem zaštite zlostavljanih žena, maltretirane djece, progonjenih ljudi... A samo izuzetno, te u krajnje sumnjivim slučajevima, u zaštiti skupina i institucija. “Privremena mjera” zaštite jedne zdravstvene ustanove i građanke Gordane Buljan Flander, njezine ravnateljice, nešto je doista sasvim novo.

Možda bi nas sudska praksa Andrije Krivaka navela da predložimo Zakon o zaštiti imena i djela Gordane Buljan Flander, jer je već postojao Zakon o zaštiti imena i djela Josipa Broza Tita. Ali kako u zakon unijeti, makar i u svrhu privremenih mjera, zabranu da se o konkretnoj osobi uopće piše? Tu bi nam Andrija Krivak mogao pomoći. Ili možda i ne bi. Ime Gordane Buljan Flander je, sudeći po njegovoj “privremenoj mjeri”, svojevrsni tabu. Poput Jahveova imena među onima koji se pokoravaju Bibliji. Ili poput medvjedova imena u starih Slavena. Starim Slavenima je, naime, ta životinja bila tabu pa su njezino ime prešućivali. Rekli bi - onaj-koji-jede-med. Ili skraćeno medvjed. A pravo je medvjedovo ime do danas zaboravljeno.

Ministrica kulture Obuljen Koržinek našla se začuđenom nad privremenom mjerom suca Krivaka! Premijer Plenković je rekao da to nema nikakve veze s politikom, da je to pravosuđe. Baš kao da predsjednika Vrhovnog suda postavlja udruga nogometnih sudaca, a ne on lično, u kooperaciji s vlastitom parlamentarnom većinom! I baš kao da hrvatsko pravosuđe nije, s državnim odvjetništvom, već punih trideset godina najveći operacionalizirani projekt hrvatske politike. Čak i onda kad odluke takvog i tako koncipiranog pravosuđa nisu po volji vladajuće, a često i svake ustranačene ili stranački koncipirane hrvatske politike, one su uvijek na liniji vladajućih. Ponekad, istina je, predaleko po toj liniji odu. Kao što je upravo učinio Andrija Krivak. Ali kad se i to dogodi, odluke hrvatskog pravosuđa samo su preslika tendencija hrvatske politike.

Naravno, postoje i suci koji drukčije sude i drukčije razumijevaju zakone, ali oni, za razliku od Krivaka, nisu hrvatsko pravosuđe, nego su izuzetak od njega. I zbog toga je toliko važno da predsjednica Vrhovnog suda ne bude Zlata Đurđević niti itko iz njezina paralelnog svemira, nego je nužno pronaći novoga Đuru Sessu, iz onoga svemira koji je podjednako Krivakov, kao i Plenkovićev. Nije tu riječ samo o hijerarhijskom rasporedu. Još manje se tu radi o pravosudnim reformatorima. A najmanje je riječ o samom Vrhovnom sudu i njegovu funkcioniranju. Riječ je o zrcalu u kojemu se ogleda cjelokupni sustav. I naravno da je riječ o načinu na koji funkcionira ljudska psihologija.

Na jedan će način zakone interpretirati i presude donositi baš svaki sudac u Hrvatskoj ako visoko iznad sebe kao predsjednika Vrhovnog suda vidi uglednog jurističkog i sudačkog veleuma i velemajstora Đuru Sessu, i gotovo isto tako uglednog i veličanstvenog Marina Mrčelu, a na drugi će način zakone interpretirati, ali i hrvatsku državnu politiku doživljavati u toj sasvim nemogućoj mogućnosti da predsjednicom Vrhovnog suda bude Zlata Đurđević. To vrlo dobro znaju i gospodin Andrija Krivak, kao hrvatski premijer, i gospodin Andrej Plenković, kao sudac Općinskoga građanskog suda u Zagrebu. Ili obrnuto. U uređenoj i demokratskoj zemlji ionako je svejedno ako je obrnuto.

Skandal: Cenzura u medijima je nedopustiva. Točka. Nema dalje
Skandal: Cenzura u medijima je nedopustiva. Točka. Nema dalje


U Hrvatskoj je stvoreno vjerovanje da se nepravomoćne sudske presude ne komentiraju. To vjerovanje, koje nema utemeljenja u znanstvenim otkrićima niti u pravilima funkcioniranja demokratskog društva, nadopunjeno je običajem ili društvenom konvencijom da se o sucima ne smije govoriti onako kao što se govori o ostalim predstavnicima formalne, neformalne, simboličke ili metafizičke vlasti. O sucima se pogotovo ne smije govoriti onako kako se govori o nadzirateljima funkcioniranja društva i Republike u cjelini. To znači da je vrijeđanje novinara i njihove profesije, sve do fizičkih prijetnji i zazivanja ubojstva, nešto što je (uglavnom) dopušteno, ponekad i poželjno, kao što se društvenim imperativom smatra i vrijeđanje i omalovažavanje građanskih aktivista (čini to upravo Andrej Plenković). Istina, slobodni ste da gotovo jednako ružno govorite i pišete i o epidemiolozima, sudionicima rata, ražalovanim, umirovljenim i aktivnim generalima, saborskim zastupnicima, političarima svih vrsta i rangova. Možete se rugati čak i Andreju Plenkoviću.

Možete telefonski nazivati Gordana Jandrokovića i nazivati ga Njonjom, pa kad vam Njonjo pošalje policiju na vrata, iza vas će stati gotovo cjelokupna javnost. Možete se rugati ljudima koji su se cijepili protiv COVID-19, jednako kao i onima koji se nisu cijepili protiv COVID-19. Možete cjepivo protiv COVID-19 nazivati genocidnim i pozivati u rat protiv onih koji ljude cijepe. Možete u Hrvatskoj govoriti i pisati što hoćete, ali jedno bolje nemojte: nemojte izreći ili napisati jednu ružnu riječ o sucu Općinskoga građanskog suda u Zagrebu Andriji Krivaku, jer će se na vas okomiti cijeli jedan sustav, a neće vas štititi nitko.

Autonomija pravosuđa, naime, onako kako su je utemeljili građani suci, podrazumijeva njihovu potpunu i beziznimnu zaštitu od društva i društvenih običaja, od javnosti i javne kritike, od novina i novinarstva. U ovom posljednjem smo zbilja neravnopravni. Hrvatsko pravosuđe, oličeno u stotinama konkretnih sudaca, već trideset godina terorizira hrvatske novinare presudama za sve i svašta, ponajviše za duševne boli. U godinama kad je trebalo ući u Europsku uniju malo se smirila ta goropadna harpija hrvatske pravde, da bi zatim ponovo navalila na ono što je još preostalo od hrvatskog novinarstva. Reći o tome koju riječ izloženi novinar može samo na svoju štetu. Reći koju o sucu ili sutkinji s kojima je imao čast, neusporedivi je čin građanskog mazohizma.


I premda u građanskome mazohizmu nema baš nimalo erosa ni užitka, pripovjedač u meni ne uspijeva se suzdržati, a da ne ispriča. Ono što pričam možda je samo fikcija, a možda je i gola istina. Pripovjedač zadržava to pravo da čitatelju uskrati saznanja je li jedno ili je drugo.

Prije više godina, a može biti i da je bilo već veoma davno, imao sam proces pred istim tim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Novine u kojima sam tad pisao, te posredno i mene, tužio je jedan vrlo elegantan, čini mi se i naočit muškarac, sudac Vrhovnog suda. Tužba se odnosila za tri riječi u jednoj bezazlenoj, dobroćudnoj, čak bih rekao i pomalo dosadnoj kolumni:

“Maneken hrvatskog pravosuđa”. Tako sam nazvao tog naočitog i elegantnog čovjeka, koji je tih mjeseci i godina kao glasnogovornik Vrhovnog suda gotovo svakog tjedna nastupao u javnosti. Naravno da mi nije bilo na umu samo to što se gospodin tako lijepo i skupo oblačio niti mi je toliko imponirao njegov savršeno njegovani ten: govorio je mnogo i često, uvijek s visine, ali tako da ne kaže ništa. I premda sam prešutio na što sam mislio kad sam ga nazvao manekenom hrvatskog pravosuđa, sudac Vrhovnog suda me je tužio. Za mene bit će to dragocjena pouka u životu: da slučajno nikad ne pomislim da ljepojke i ljepotani ne mogu biti i pametni.

Stručnjaci o zabrani: Riječ je o opasnom pokušaju cenzure i udaru na slobodu medija...
Stručnjaci o zabrani: Riječ je o opasnom pokušaju cenzure i udaru na slobodu medija...


Sutkinja Općinskoga građanskog suda koja je sudila u mom slučaju imala je dvokomponentno prezime, kakvo je nosio i jedan ratni heroj kojemu je predsjednik Republike oduzeo ratni čin nakon što je pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina. Ali kako predrasude nisu pristojne niti su pokazatelj naročite pameti i ljudske dobrote, nije me to zabrinulo. Na procesu sam se pojavio kao svjedok. Najprije me je izvrijeđao tužiteljev odvjetnik, na što ga je sutkinja blago prekorila. A onda sam pokušao dati iskaz. Oni koji me bolje poznaju reći će da sam sasvim pristojan usmeni pripovjedač, retor i govornik, ali nisam uspio reći ništa, jer me je sutkinja prekidala nakon svake druge izgovorene riječi.

Kao Aleksandar Stanković svoga gosta u emisiji, kojemu se osvećuje jer mu je taj u petom osnovne ukrao pravu kožnu nogometnu loptu. Nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije stigla je i presuda. Nisam bio ni najmanje iznenađen. Novine za koje sam tad pisao bile su dužne izručiti kamaru para sucu Vrhovnog suda, samo zato što sam ga ja, eto, izvolio nazvati manekenom hrvatskog pravosuđa. Nasreću, tadašnji vlasnik nekad je i sam bio novinar. A do slobode javne riječi, do javnosti i do hrvatskog novinarstva općenito, svakako mu je više bilo stalo nego Vrhovnom sudu i ukupnom hrvatskom pravosuđu. Drukčije da je bilo, mogao sam dobiti otkaz. Ustvari, gotovo da bi to bilo i prirodno. Maneken hrvatskog pravosuđa - bile su u tom trenutku tri najskuplje ikad izgovorene ili napisane hrvatske riječi. Ne znam kakva je bila pravomoćna presuda i je li gospodin sudac naplatio svoje duševne boli. Uostalom, rekoh vam, možda sam cijelu priču i izmislio. Tako se štitim od duševnih boli.

Sudac i građanin Andrija Krivak ne treba se brinuti za svoju budućnost i profesionalni napredak. Ako mu je četiri mjeseca sudačkog iskustva bilo dovoljno za ovakvu “privremenu mjeru”, neće mu trebati mnogo ni do predsjednika Vrhovnog suda ili barem do ministra pravosuđa. Kad bih mogao biti siguran da se neće uvrijediti, komplimentirao bih Andriju Krivaka da je Luka Modrić hrvatskog pravosuđa. Ovako ću mu samo zapljeskati i zaželjeti mu da nastavi kako je i započeo.

Potražite novi broj tjednika Express na svim kioscima

 

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

VIDEO

Najstariji restoran u Zagrebu: Na brijegu je sve 'po domaći'
SKENDERICA 1912

Najstariji restoran u Zagrebu: Na brijegu je sve 'po domaći'

Od samog otvaranja, u restoran Skenderica dolaze gosti željni jednostavne, domaće hrane. Sir i vrhnje koje nabavljaju na Kvatriću ide u najfinije štrukle

Da nije stranih sudaca, imali bismo pakao, a želim zaigrati za Rijeku, ali mi Sopić neće dati!
DAMIR MIŠKOVIĆ ZA 24SATA

Da nije stranih sudaca, imali bismo pakao, a želim zaigrati za Rijeku, ali mi Sopić neće dati!

Plus+ Naslov iz 2017. nas je financijski unazadio dvije godine, a vjerojatno će i ovaj. Ali ovaj put imamo puno ponuda za sve naše igrače, ali najviše za jednog. Uvjeren sam da će Rijeka biti prvak, kaže Damir Mišković
Filipu je žao zbog svega što je rekao na vjenčanju s Tamarom: 'Uvijek sam za iskrenost, ali...'
'BRAK NA PRVU'

Filipu je žao zbog svega što je rekao na vjenčanju s Tamarom: 'Uvijek sam za iskrenost, ali...'

Filip i Tamara prvo su gledali kako on govori da se ne bi okrenuo za djevojkom kao što je Tamara jer nije njegov rang