'Jedan vođa - jedan glas': To je ono što Karamarko najviše voli
Tomislav Karamarko se uporno hvali da je pobijedio na europskim i lokalnim izborima, ali svejedno nema hrabrosti tražiti nagradu od članova svog HDZ-a.
Ako je Franjo Tuđman došao na čelo novoosnovanog HDZ-a tako što je u režiji Vladimira Šeksa prevario braću Veselica, ako je Ivo Sanader došao na čelo posttuđmanovskog HDZ-a tako što je na izbornom saboru pokrao Ivića Pašalića, ako je Jadranka Kosor došla na čelo HDZ-a tako što je umjesto izborima potvrđena aplauzom delegata na stranačkom saboru, zašto bi onda Tomislav Karamarko bio toliko blesav da ispuni obećanje i raspiše unutarstranačke izbore po načelu "jedan član-jedan glas"?
Prije godinu dana obećao je da će to učiniti nakon lokalnih izbora. Samo četiri dana potom je rekao: "To je futurističko pitanje, a ja nisam Nostradamus". Ovoga tjedna na sjednici Predsjedništva o tome se nije čak ni glasalo.
"Bilo je potpuno jasno da je unutar stranke takva situacija da nema potrebe za raspisivanjem unutarstranačkih izbora", izjavio je, a tko drugi nego Gordan Jandroković. Svima je u isto vrijeme ista stvar pala na pamet. Baš kao što HDZ-ovi običaji nalažu.
Jedan vođa, jedna misao, jedan svima tako jasan zaključak. Nema rasprave, nema debate, nema frakcija i protivljenja. Baš kao što je HDZ navikao.
Nakon osvajanja HDZ-a Tomislav Karamarko je najavio da će izbaciti fotelju predsjednika stranke, zajedno s liderskim posterima, ali to svejedno ne znači da će zajedno s namještajem izbaciti ukorijenjeni mentalitet apsolutne poslušnosti stranačkom čelniku. To je ono što HDZ oduvijek drži na životu.
Pa ipak, Karamarko je pogriješio što u ovom trenutku nije raspisao nove stranačke izbore. Još više ako zaista misli da je HDZ pobijedio na europskim i lokalnim izborima.
Bila bi to savršena, možda i najbolja, prilika da učvrsti legitimitet predsjednika stranke. Na unutarstranačke izbore se izlazi onda kad si pobjednik, a ne gubitnik. Bez obzira na to što kaže Jandroković.
Gubitnik stavlja mandat na raspolaganje. Pobjednik traži povjerenje za novi mandat. A Karamarko grčevito drži ono što mu je palo u krilo.
Da je Jadranka Kosor raspisala unutarstranačke, a onda i parlamentarne izbore u trenutku kad je izbacila Ivu Sanadera iz HDZ-a i time dosegla vrhunac popularnosti, danas vjerojatno ne bi šefovala Željku Kerumu i njegovoj sestri u saborskom klubu.
Ali, baš poput Karamarka, nije se usudila riskirati taj komadić vlasti.
Ne usudi se ni Karamarko, bez obzira na ovo teatralno busanje u prsa. Ne usudi se tražiti povjerenje stranke u kojoj još nije dovršio čistku, ni među oponentima ni među članovima, a ne usudi se tražiti nagradu za ono što naziva pobjedom, jer zna da je unutarstranačka demokracija u HDZ-u uvijek bila nužno zlo.
Služila je održanju kulta vođe, držanju podanika u pokornosti, nametanju volje i zahtijevanju bezuvjetne poslušnosti onih koji služe šefu stranke. Ideja o izborima po principu "jedan član-jedan glas" od početka je zvučala kao duda varalica.
Kada se dobro zna da HDZ priznaje samo jedan princip "Jedan vođa-jedan glas".
