Predsjednik države nije morao biti koncilijantan ustaškoj zmiji, prema pučistima i fašistima, šatorašima i kolonašima, Karamarku i Košiću, prema Josiću i Klemmu
Prvo, dobro jutro, tehnički predsjedniče Republike.
Drugo, tehnički i uskoro bivši predsjedniče, izbori su upravo završili. I vi ste na njima izgubili.
I treće, poštovani bivši predsjedniče, malo ste polupali lončiće. Sve ovo čime se sada naveliko hvalite, sve ono protiv čega se sada borite, sve ove pojave koje sada osuđujete, trebali ste iznositi u predsjedničkoj kampanji, a ne nakon nje.
Jer sada vas više nitko ne sluša.
Ali Ivu Josipovića nije briga za sve to. Baš sada kad je sve završilo, on se iznenada razgoropadio. Kao da je jedva čekao da se riješi Pantovčaka, pa da nam otkrije sve što mu je pet godina bilo na srcu. Uključujući i ustašku zmiju.
Evo, recimo, prije nekoliko dana s gorčinom u grlu poručio je u intervjuu Media servisu kako je Vlada ukrala neke od njegovih 20 mjera za pomoć građanstvu, mjere koje "na početku nije htjela, ali malo po malo ih je predstavljala kao svoje". "Neka, meni je drago", kazao je Josipović, otkrivajući da mu zapravo zbog toga nije nimalo drago.
A jučer je za N1 televiziju otišao još dalje. Kao da je ušao u zadnji tjedan kampanje.
Konfliktni konformist
Pozvao je građane da se prisjete njegova govora u Sarajevu, onog u kojem se na samom početku mandata ispričao zbog "hrvatske politike devedesetih", za kojeg sad tvrdi kako je bio "konfliktan i nepoželjan u vladajućim krugovima" i kojeg "nitko prije ni poslije njega nije izgovorio".
Podsjetio je i na svoj govor u Knessetu i poručio da "ustaška zmija ne spava". "Ja ostajem kod toga, ja ovdje to opet ističem, pa mi recite je li konformizam", kazao je Josipović.
Da, to je konformizam.
Strah od hrabrosti
Josipović o ustaškoj zmiji nije govorio ni jednom poslije povratka iz Izraela, kao što se poslije povratka iz Sarajeva ispričavao zbog svoje isprike, pa čak i tvrdio da on pritom nije mislio baš na politiku Franje Tuđmana prema BiH.
Više na neku apstraktnu, hrvatsku politiku.
Kao što je Josipović znao biti hrabar u inozemstvu, a onda se uplašiti vlastite hrabrosti po povratku u Hrvatsku, tako je otkrio vlastitu hrabrost sad kad više nije predsjednik.
Sa zakašnjenjem od pet godina Josipović ponovno spominje ustašku zmiju, govori o ustaškim uniformama, o portalima i web-stranicama koje za svog mandata nije ni jednom snažno osudio.
Ni približno onako snažno kao što je, primjerice, osudio uređivačku politiku Novosti zbog naslovnice "Oba su pala". A još više zbog naslovnice o ZAMP-u.
Sada Josipović osuđuje misu za Antu Pavelića, sada spominje "tendencije koje idu za esencijom" onoga što se događalo 1941., sada osuđuje snage koje bi "revidirale ustavnu odredbu kako se Hrvatska temelji na antifašizmu".
Prekasno i premalo.
Nije samo prekasno za Ivu Josipovića, nego i za Hrvatsku koja je pet godina od njega očekivala da ovako jasno i glasno osuđuje pojave koje smatra pogubnima.
Morao sam biti koncilijantan
Pet godina mu je "ustaška zmija" puzala pod nogama, a on ju je primijetio tek tri dana prije odlaska s dužnosti.
E pa dobro jutro, uskoro bivši predsjedniče.
Pa kako onda Ivo Josipović tumači tu svoju pasivnost? "Ja više nisam predsjednik koji treba biti koncilijantan prema svakome", objasnio je za Media servis.
I pritom, naravno, nije mogao biti dalje od istine.
Predsjednik države nije morao biti koncilijantan prema svakome, on za to nema ni mandat ni ovlasti. Nije morao biti koncilijantan prema ustaškoj zmiji, prema pučistima, šatorašima i kolonašima, prema homofobima i fašistima, prema Tomi Karamarku i biskupu Košiću, prema Josiću i Klemmu.
Prema diskriminaciji, prema neredima, prema rušenju ustavnog poretka.
On se kao predsjednik trebao protiv toga boriti. Ali ne u Sarajevu ili Jeruzalemu, nego u Zagrebu, Vukovaru, u Savskoj i ostatku Hrvatske.
Kao što nije morao o "jednoj maloj mafiji u nogometu" govoriti u Los Angelesu, pa onda po povratku na Pantovčak o njoj šutjeti idućih pet godina.
Loš predsjednik
Ispraćajući sam sebe s dužnosti, Josipović potvrđuje da je bio loš predsjednik. Da je krivo shvatio svoju ulogu, da je bio konformist i kukavica, da nije na najvišoj dužnosti želio štititi društvene vrijednosti o kojima upravo sada naveliko govori i na koncu je zbog toga izgubio izbore.
Ali zato vjeruje da će dobiti iduće.
"Od četvrtka mogu zagovarati neku politiku na drugačiji način nego što sam mogao kao predsjednik", pohvalio se ovoga tjedna, nagovijestivši kako se priprema za ostanak u politici i zvučeći kao da je već krenuo u kampanju za parlamentarne izbore.
Želi se ponovno svidjeti onima koji su ga nedavno kaznili na biralištima, želi se nametnuti kao lider ljevice, kao štitonoša antifašizma, kao lovac na ustaške zmije.
Sporno odlikovanje
Ali i kao predsjednik koji je samo dva dana prije odlaska s dužnosti uručio državno odlikovanje bivšem ministru obrazovanja Draganu Primorcu, prije samo sedam dana nepravomoćno oslobođenom optužbi u aferi Tuareg.
Tko zna, da je bio osuđen, možda bi ga pomilovao.
Sve to je ostavština Ive Josipovića i njegov zalog za buduću političku karijeru. Možda nije bio dobar, ali zato uvijek računa s tim da ima još gorih.
