Kad je veće slavlje: kad se udajemo ili kad se rastajemo?

Ja odgovor na ovo pitanje i te kako znam. Prošla sam jedno i drugo. Kad se udajemo, imamo nekakva nerealna očekivanja, barem ih većina ima. Udajemo se sa mišlju da je ljubav dovoljna za sreću, a da li je? Znam mnogo brakova koji su opstali, koji su zaljubljenost pretočili u nešto čvršće i postojanije od tih zanosnih osjećaja koji nas ponesu u početku.

Isto tako znam brakove koji su dozvolili da im se ljubav potroši, jer prikladniju riječ i ne mogu pronaći. Čim stvarnost pritisne sa svih strana, počinje pucanje po šavovima. O nama ovisi koliko smo spremni raditi ustupke, koliko ćemo dobiti i dati razumijevanja. Ono što je trebalo biti idealno, postaje sve samo ne ono što smo očekivali da će biti.

Znam da ima brakova koji su jako blizu onoj riječi ´idealno´, a moj je bio daleko od toga. Funkcionirali smo godinama, a onda je sve krenulo niz brdo. Svi moji ustupci, sva razumijevanja na ovom svijetu ne bi bila dovoljna da se spasi ono što se ne može spasiti. A kad se do te točke dođe, onda je najbolje otići, koliko god da je cijena velika.

Znam, neki će reći da to nije jednostavno, i nije. Nije nikome, pa nije ni meni bilo. Godinama sam ostala zarobljena u nikakvom braku, jer nisam imala drugog izbora. Mogla sam otići i ostaviti djecu, a to za mene ni u jednom trenutku nije bila opcija. Čekala sam i slagala kockice mozaika svojeg života.

Kad poniziš ponosnu osobu, onda očekuj neočekivano. A ja sam radila po nekoliko poslova da bih došla do zadanog cilja, ali sam došla. Ona koja nije imala posao, koja se posvetila odgoju djece, pronašla je nekoliko poslova. Ona koja nije imala gdje sa djecom, jer u podstanarstvo je nisu željeli primiti, uzela je svoj stan. I onda je preostalo samo jedno… Razvod.

Težak je to bio period, ali sam znala što me nakon njega očekuje. Mir, onaj mir koji se ne može riječima opisati, onaj mir koji ima okus raja nakon skoro dva desetljeća života u zajednici. Kad godinama živite u nečem što je mrtvo, to počinje nesnosno zaudarati. Imala sam samo jedan san, jedan i jedini, a on je imao ime: sloboda.

Ona je značila skidanje okova, značila je oslobođenje svega onog što je bilo loše u mojem životu. Znam da sam se milijun puta zahvalila onom tko je izmislio razvod. Što bi bilo da njega nema? Kakva bi mi život bio? Na to i ne želim ni pomisliti. Bila sam spremna na odricanja, ali ne i na ponižavanje. Ne na mnogo onog što mi je postalo sastavni dio života.

Inat i tvrdoglavost su me natjerali da napravim ono u što su me svi uvjeravali da je nemoguće. Na kraju sam ja njih uvjerila da su pogriješili, na moju sreću.

Naravno da sam proslavila onako kako i priliči. Sjećam se da mi je kolegica rekla: "Ljudi su tužni kad se razvedu, a ti slaviš."
Da, slavila sam. Ja sam svoju tugu odradila mnogo prije samog kraja. Tužni su oni koji napuštaju nešto lijepo, a ja za tugu nisam imala razloga. Kad zatvoriš vrata pakla sa vanjske strane, onda tuzi nema mjesta u životu. Ne, nije mi bilo lako. Ja nisam od onih koji mogu sjedit skrštenih ruku, i plakati nad sudbinom. To mi je nedopustivo. Ja sam od onih koji poraz pretvore u pobjedu, ona
koja već deset godina uživa u svojoj pobjedi.

I sada da vam odgovorim na pitanje, kada je veće slavlje? Naravno, na kraju. Kad se udajete, iz lijepog idete u ljepše, barem tako mislite, a kad se razvodite, činite to s razlogom. Razvodite se jer napuštate nešto loše, a razvod znači i kraj tom lošem periodu. Dragi moji, nemaju svi istu sudbinu. Jedini što vam mogu poželjeti da ne slavite kraj, nego da uživate u braku i ljubavi, u razumijevanju i obostranom uvažavanju. Želim da slavite samo početak nečeg lijepog, a ne kraj nečeg ružnog.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.