Kako će politika smijeniti šefa bolnice kojeg pacijenti brane?

Nikada se javnost nije ovako žestoko digla na noge radi jednog ravnatelja bolnice i njegovog skorog odlaska s te pozicije. Nikada do sada nisu se zbog toga pokretale peticije. Jer, navikli smo da su čelnici bolnica uglavnom politički igrači, koji se ekspresno miču i postavljaju sa svakom novom vlasti. A kad nestane nečije milosti, koja ih drži u ravnateljskoj fotelji, odlaze bez da itko primijeti, bez reakcije i emocija pacijenata. Osim ako se ne zovu Zoran Bahtijarević.

Čovjek, koji ne pripada niti jednoj političkoj stranci, ali zato pripada bolesnoj djeci, zabrinutim roditeljima i svakom kutku dječje bolnice, u kojoj je vjerojatno proveo više vremena, nego u svom domu. Čovjek, koji pred običnima, uplakanima i izgubljenima, nije svisoka nabrajao latinske dijagnoze, već je uvijek nalazio razumljive, ohrabrujuće i utješne riječi. Stisak ruke, pozdrav, milovanje dječje glave, iskreno pitanje ‘kako ste’. Odgovaranje na pozive i poruke u svako doba, prijevremena vraćanja sa seminara usred noći kako bi ujutro operirao dijete. Neviđena petlja da se dječji život spašava i kad drugi dignu ruke. To je Zoran Bahtijarević.

No ako pitate politiku, to je nevažno. Jer Bahta nije ni docent, ni profesor. Umjesto da ganja titule, svoj je radni vijek provodio s pacijentima. I zato više ne može biti ravnatelj. Da, slovo zakona tako kaže. No, nemojmo zaboraviti - zakoni, propisi, pravilnici ne postoje zato da bi zadovoljili častohlepnike željne moći, već se pišu zbog svih nas. I zato su podložni promjenama, a glas javnosti trebao bi biti presudan.

Premijer, ministar zdravstva i čitava Vlada treba bi sad pokazati je li im dovoljno stalo do nas građana da ne ustuknu pred radikalnim i beskrupuloznim igračima, koji ostvaruju svoju ambiciju. Onima, koji pišu prijeteće poruke po bolničkim ormarićima. Koji se neće žrtvovati zbog bolesnog djeteta i razumjeti suze i strah roditelja. Oni, za koje nismo ljudi. Samo sredstvo do cilja.