"Mislim da je cijeli postupak izbora glavnog državnog odvjetnika ispod razine izbora predsjednika kućnog savjeta", rekao je Vladimir Šeks. I zamislite, bio je u pravu
"Ovdje je 14 zastupnika, tajnica i stenografkinja. Mislim da je cijeli postupak izbora glavnog državnog odvjetnika ispod razine izbora predsjednika kućnog savjeta", izjavio je jučer Vladimir Šeks.
A on zna što govori. Uglavnom. Ponekad. Ovisno o prigodi.
S njim se, međutim, složio i laburist Branko Vukšić. "Više prašine izazove kad gradonačelnik Bandić imenuje nekog u zagrebačke tržnice ili ribarnice nego imenovanje glavnoga državnog odvjetnika".
Uglavnom, izbor ključne osobe hrvatskog pravosuđa, osobe koja bi trebala biti zadužena za borbu protiv korupcije i kriminala, dovršen je gotovo rutinski.
Premijer se odrekao Mladena Bajića. Premijer se odlučio za Dinka Cvitana. Vlada je formalno poslala prijedlog Hrvatskom saboru koji je za to digao ruku. I to bi bilo to.
Ispod radara
I opet Šeks pita: "Zašto se Vlada nije udostojila da kaže ni jednu jedinu rečenicu zašto predlaže baš Dinka Cvitana za glavnog državnog odvjetnika? I zašto nije dano obrazloženje zbog čega Mladen Bajić nije predložen za novi mandat?".
Više riječi je Milanović potrošio na svoju bivšu glasnogovornicu, kaže Šeks, nego na glavnog državnog odvjetnika.
Što to znači?
Da to imenovanje nije važno? Da se politika trudi ostaviti dojam kako se želi što manje miješati u izbor glavnog državnog odvjetnika? Želi li se ovakvom procedurom poštedjeti ovu funkciju prevelikih propitivanja, koja bi se mogla protumačiti kao politički pritisak?
Ili politika, preko najmoćnije osobe na političkoj sceni, želi nametnuti svog kandidata?
Uglavnom, ono što bi moglo izgledati kao rutinski obavljen posao na opće zadovoljstvo - jer Cvitana će uz SDP podržati i HDZ - zapravo se svodi na netransparentno popunjavanje jedne od ključnih dužnosti u državi.
To nije izbor, nego oktroiranje. Odobravanje premijerova izbora.
U prvom redu, vrijedi postaviti pitanje zašto se glavni državni odvjetnik ne bi birao između više kandidata? Pa da se onda na saborskom odboru uspoređuju biografije, da se vidi tko daje uvjerljivije odgovore, tko ulijeva veće povjerenje, pa i tko vuče negativno nasljeđe.
Ako se tako biraju suci najviših sudova, onda bi se ista procedura mogla uvesti i kod izbora glavnog državnog odvjetnika.
Kako znamo da je Dinko Cvitan najbolji kandidat? Samo zato što ga je premijer odabrao?
Kako igra igrice?
Koga uopće briga kakve će odgovore davati pred saborskim odborom, kad ionako nema protukandidata. Mogli su ga isto tako pitati skuplja li značke i kakav je u Fifi 14, mogao je on pričati o cvijeću i proljeću, kad je to ionako samo formalnost.
Hrvatski sabor ne bira, nego potvrđuje izbor.
Osim toga, puno se govori o tome da glavni državni odvjetnik mora biti neovisan o politici, da bi ispalo kako je ovisan o osobi koja ga je neposredno odabrala.
A upravo zato što se uporno ističe kako je DORH neovisno i samostalno državno tijelo, postupak izbora trebao bi biti transparentniji, a kandidatura otvorena širem broju ljudi.
Što bi bilo da se premijer, nepredvidiv i kapriciozan kakav jest, odlučio za nekog "lajbeka"? Njegova većina poslušno bi digla ruku, a HDZ za svaki slučaj slijedio njezin primjer, kako se ne bi zamjerio osobi koja će ga već sutra progoniti. To što se ovom prilikom radi o Dinku Cvitanu, bivšem ravnatelju Uskoka i Bajićevu zamjeniku, mnogima je olakšalo zadatak.
A i savjest.
Premijerov nalog
Pa ako je već tako, kad je parlament samo činovnik koji udara pečat na kuvertiran izbor, neka onda premijer samostalno i direktno imenuje glavnog državnog odvjetnika. I gotov posao. Pa da nas se poštedi ove kvazidemokratske farse.
U kojoj premijer najprije glavnog državnog odvjetnika pošalje u Sabor, a onda sebe u Australiju.
Nije čak ni toliki problem u činjenici što se Bajićev nasljednik bira "u potaji", kako kaže Branko Vukšić, naglašavajući da "nije dobro u 20 sati navečer raspravljati o jednoj od najvažnijih funkcija u državi". Problem je puno dublji i ne bi se bitno promijenio čak i da se o Cvitanu raspravljalo u podne.
Zastupnike naprosto nije briga. Jer su svjesni da je njihova uloga strogo protokolarna.
Dodvoravanje progonitelju
Niti zapravo biraju glavnog državnog odvjetnika, niti odlučuju o najboljem kandidatu, niti će nadzirati njegov rad. Samo će iskoristiti dragocjenu priliku da se što više dodvore osobi koja će već sutra krenuti u lov na njihove ministre i lokalne šerife.
Ili možda neće, ovisno o tome što je dogovorio s osobom kojoj duguje mandat.
Zbog toga nije sporno samo to što je ova procedura "ispod razine izbora šefa kućnog savjeta", već i što ostavlja prostor sumnji i novim kalkulacijama.
