Kad govori o zabrani petokrake, Tomislav Karamarko zaboravlja da je tu petokraku nosio i Franjo Tuđman. I da je pod njom pobijeđen fašizam. Ili ga baš to muči?
Teško je Tomislava Karamarka shvatiti ozbiljno kad priča o politici, gotovo kao i Zorana Milanovića.
Ali svejedno, njegova najava da će zabraniti petokraku čim dođe na vlast dovoljno je provokativna da nas u nedostatku konkretnih političkih ideja barem nakratko okupira.
Istini za volju, Karamarko je zvučao kao da misli ozbiljno. Premda se čini da nije o svemu ozbiljno razmislio.
Jer da jest, onda bi znao da nije bilo te petokrake, ne bi bilo ni samostalne Hrvatske. Kao i da petokraka na ovim prostorima nije bila samo simbol polustoljetnog komunističkog režima, već prije svega simbol antifašizma koji je upisan u preambulu Ustava i uklesan u temelje hrvatske države.
Franjo, pazi petokraka!
Pod tom petokrakom je služio Franjo Tuđman, pod tom petokrakom se borio Janko Bobetko, da spomenemo samo dvoje ljudi o kojima se čak ni Karamarko ne bi usudio loše govoriti.
Petokraku je nosio i pod njome vladao Josip Broz, pa ako se ukida zvijezda, logično bi bilo pretpostaviti da bi zajedno s njome trebalo počistiti i Titovo nasljeđe, njegove ulice, trgove, biografije. On je također bio simbol, čak i veći od petokrake.
Iako nije sporno da su se pod petokrakom činili zločini - od Bleiburga preko Golog Otoka do Vukovara - ona sama po sebi ne simbolizira mržnju, ne u ovoj zemlji, i sigurno ne u onoj mjeri u kojoj to čini ono ustaško "U".
Borba protiv komunizma, kao sasvim legitimna politička platforma, u Hrvatskoj se ipak ne može svesti na borbu protiv petokrake. Jer, zajedno s njom neminovno se briše i sve što je pod tom petokrakom postignuto i ostvareno, počevši od antifašističke borbe do hrvatskog Ustava.
Osim, naravno, ako ova Karamarkova najava ne predstavlja pomalo zakašnjeli nastavak onog sistematičnog rušenja nekoliko tisuća partizanskih spomenika s početka devedesetih.
U tom slučaju, bilo bi dobro da aktivisti obiđu Tuđmanovu bistu u Velikom Trgovišću i tamo se zapitaju što bi na njihovu mjestu učinio najmlađi Titov general i član Generalštaba JNA.
Jasno, sve to pod uvjetom da Karamarka shvatimo ozbiljno.
Relativizacija fašizma
Međutim, ono što jest ozbiljno, a naslanja se na ovu Karamarkovu najavu, to je višemjesečna politika relativizacije.
Pa tako, sve glasniji ustaški poklič "Za dom spremni", ako već ne potječe iz domoljubne operne arije, onda je barem jednako neprimjeren, pa i kažnjiv, kao i partizanska pjesma "Po šumama i gorama". Što je dovelo do paradoksalne situacije da se čak i neki SDP-ovci javno hvale da zatvaraju vrata i prozore kad pjevaju partizanske pjesme.
Ako poglavnik Ante Pavelić već mora biti zločinac, kako je to teškom mukom priznala čak i Ruža Tomašić, onda ga se svakako mora staviti u istu ravan s Josipom Brozom. Koji je nakon pobjede nad Pavelićem vratio dijelove zemlje koje je ovaj u naletu hrvatskog domoljublja darovao nacistima i fašistima.
A ako je već ustaško znakovlje zlo, ponekad čak i zakonom kažnjivo, onda se valja pobrinuti da se zakonski izjednači s petokrakom.
Jasno, nije Karamarko jedini koji nameće to izjednačavanje. Ono se može čuti nakon svakog fašističkog ispada na stadionu, nakon svakog istupa Ruže Tomašić, nakon svake ustaške kape na Thompsonovu koncertu. I možda ga u kontekstu političke borbe ne treba shvaćati ozbiljno, dok ga ozbiljno ne počnu shvaćati oni koji se napajaju na povijesnim udžbenicima i televizijskim dokumentarcima.
Opasna karikatura
Možda je Karamarku sve ovo dobra zafrkancija, bacati petokrake pred gladni narod kako bi kamuflirao manjak konkretnije političke ponude.
Ali plasiranje takvih tema iz najveće opozicijske stranke, od političara koji sutra želi biti premijer, u zemlji na rubu socijalne katastrofe, u društvu koje zamagljuje odnos prema domaćem fašizmu, prije će postati opasno, nego što postane karikaturalno.
Nije problem u tome da Karamarko gradi svoju politiku na antikomunizmu, sve dok ne udari na antifašizam. A sada je jako blizu.
